|
|
 |
| |
Medijska politika i zakoni -> Albanija
Zakon o kleveti u Albaniji
NA PUTU KA REFORMI
09.03.2005: Gent Ibrahimi
Pravni okvir koji se primjenjuje na klevetu
Dokazano je da pomirenje novinarske slobode sa pravom na lièni ugled predstavlja veliki izazov za albanski pravni sistem i rad sudova. Albanskom društvu, možda više nego drugim društvima u Evropi, potrebno je da njegovi mediji igraju ulogu «èuvara». Konstruktivna javna kritika, razotkrivanje korupcije i neefikasnosti vlade, samo su neki od brojnih poželjnih efekata slobodnih medija. S druge strane, pravo na lièni ugled predstavlja srž demokratskih društava. Zbog toga su u Albaniji uvedeni zakoni o kleveti, u kriviènoj i graðanskoj verziji, s ciljem spreèavanja medija da zloupotrijebe svoj javni položaj na raèun ugleda pojedinaca. S obzirom na to da je kleveta, po svojoj prirodi, jedan od grijehova koje novinari èesto èine, vrijedi posvetiti sljedeæe redove postojeæem zakonu o kleveti u Republici Albaniji.
Krivièna kleveta – Uprkos sve veæem broju graðanskih zahtjeva zbog navodne štete protiv ugleda, krivièni zakon ostaje glavno sredstvo za obešteæenje ošteæenih strana u sluèajevima neopravdanih napada od strane medija na ugled osoba u Albaniji. Generalno govoreæi, albanski krivièni zakon u dijelu koji se tièe klevete je pravedan po obimu jer mu je cilj zaštita ugleda prvenstveno pojedinaca.
Pripreme za donošenje Kriviènog zakona jasno ukazuju na to da su namjere zakonodavca bile da pruži zaštitu ugleda pojedincima, a ne drugim interesima koji nisu lièni. Èlanovima 119. i 120. Kriviènog zakona ostvaruje se koncept zakonodavca da se ugled striktno veže uz fizièka lica i da se obièno ne može primijeniti na pravna lica, a još manje na predmete.
Èlan 119. (Uvreda) glasi: «Namjerno vrijeðanje osobe predstavlja krivièni prekršaj i kažnjivo je novèanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci. Kada je ovo djelo poèinjeno javno, predstavlja krivièni prijestup i kažnjivo je novèanom kaznom ili kaznom zatvora do dvije godine».
Èlan 120. (Kleveta) glasi: «Namjerno širenje glasina, kao i bilo kojih drugih informacija za koje se zna da su neistinite, a koje utièu na èast i dostojanstvo osobe, predstavlja krivièni prijestup i kažnjivo je novèanom kaznom ili kaznom zatvora do godinu dana. Isto djelo, poèinjeno javno, predstavlja krivièni prijestup i kažnjivo je novèanom kaznom ili kaznom zatvora do dvije godine».
Meðutim, u albanskom kriviènom zakonu postoji snažna zaostavština koja povezuje klevetu sa službenim licima i predmetima. Najvažniji izuzeci od pretpostavke da su odredbe kriviène klevete prvenstveno namijenjene za neopravdane napade na lièni ugled su sljedeæi:
èlan 227. – Vrijeðanje predstavnika stranih zemalja;
èlan 229. – Drska djela protiv himne i zastave;
èlan 268. – Klevetanje Republike i njenih simbola.
Iako su novinari sve više svjesni ogranièenja nametnutih na novinarsku slobodu radi zaštite ugleda pojedinaca, oni osporavaju prikladnost postojanja odredbi o kleveti koje se odnose na predmete, kao što su nacionalna zastava i drugi simboli. Pored toga, sve je više neslaganja oko èlana 227, èiji cilj je da stranim dostojanstvenicima pruži posebnu zaštitu od klevete. Nema sumnje da su ove odredbe prilièno udaljene od prvobitnog koncepta onih koji su izradili zakon, prema kojem kleveta predstavlja povredu protiv obiènih pojedinaca. Kao takve, ove odredbe su prouzrokovale usijanu intelektualnu diskusiju.
Sve u svemu, albanski zakon o kriviènoj kleveti nije naroèito štetan po interese slobode govora, jer pruža sve potrebne suštinske i proceduralne garancije za novinare (ustvari, za svakoga) koji izvrše klevetu. Naime, teret dokazivanja striktno leži na tužitelju, od kojeg se traži da dokaže klevetu van svake razumne sumnje. Štaviše, zakon je jasan i po tome sto se smatra da je izvršena kleveta jedino ako su neistinitost izražavanja, namjera da se okleveta, kao i prethodna upoznatost o neistinosti, dokazani van svake razumne sumnje (èlan 120.).
Meðutim, krivièna kleveta u Albaniji ima dvije važne karakteristike, za koje nema sumnje da su u koliziji sa sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava. Naime, Krivièni zakon predviða posebnu zaštitu (kroz konkretne odredbe) za javne funkcionere koja proizilazi jednostavno iz njihovog zvaniènog položaja. Štaviše, takvi funkcioneri koji su oklevetani nemaju potrebu da pokreæu postupak jer to u njihovo ime radi tužilaštvo.
Graðanska kleveta – Iako krivièni zakon ostaje glavno sredstvo za obešteæenje u sluèajevima neopravdanih napada na lièno dostojanstvo i ugled, graðanski pravni lijek je takoðe moguæ po albanskom zakonu i, štaviše, ošteæene strane mu sve više pribjegavaju. Meðutim, graðanski pravni lijek protiv klevete u kontekstu albanskog pravnog okvira sadrži odreðene mane. Dok su kriviène sankcije predvidive u znaèajnoj mjeri, albanski sudovi do sada nisu uspostavili praksu koja bi ishod graðanskog postupka za klevetu uèinila isto toliko predvidivim. Ipak, ova zakonska oblast se još uvijek razvija i èini se da su sudovi u znaèajnoj mjeri unaprijedili donošenje presuda u proteklih osam godina od donošenja Graðanskog zakona.
Zakon o graðanskoj kleveti u Albaniji karakteriše još jedan problem. Naime, pokretanje postupka na sudu na temelju navodne klevete praktièno ne podliježe nikakvoj zastari. Èlan 113. Graðanskog zakona Albanije predviða da se postupak s ciljem dobijanja satisfakcije za povrede prouzrokovane kršenjem liènih, nematerijalnih prava (ugled koji jasno potpada pod ovu kategoriju) može pokrenuti u bilo koje vrijeme. Ovakvo ureðenje dovodi do stanja opšte nesigurnosti, jer se novinari mogu pozvati na odgovornost u bilo koje vrijeme za izjave date mnogo ranije. S druge strane, moguænost novinara da se propisno odbrane ozbiljno se razvodnjava èinjenicom da im se sudi mnogo vremena nakon što su èinjenice iz stvarnog života uticale na sporno novinarsko izražavanje.
Iako ne postoji nijedna ozbiljna studija o postojeæoj sudskoj praksi koja se tièe graðanske klevete, sa sigurnošæu se može smatrati da graðansko obešteæenje postaje sve uobièajenije jer su ošteæene strane iskusile oklijevanje sudova da izreknu kriviène kazne u sluèajevima klevete. Na kraju, ali ne i najmanje važno, ošteæene strane su poèele da cijene pravu prednost koju može donijeti novèana nadoknada. U jednom od najpoznatijih sluèajeva, ministar u vladi je dobio znaèajnu nadoknadu nakon sudskog postupka protiv opozicione novine.
Javno mnijenje je podijeljeno po pitanju opravdanosti i znatne uèestalosti dodjeljivanja nadoknade u sluèajevima klevete. Neki tvrde da to ukazuje na sve veæi pritisak na slobodnu štampu, pokušaj da se sprijeèi legitimna kritika zvaniènika ili razotkrivanje grešaka poèinjenih od strane vlasti. Drugi, a oni su u oèiglednoj veæini, vjeruju da tako velika uèestalost sudskih presuda u korist ošteæenih strana odražava èinjenicu da su mediji veoma neetièni.
Još jedno kontroverzno pitanje vezano za graðansku klevetu u Albaniji tièe se èinjenice da albanski zakon dozvoljava pojedincima da pokreæu postupak traženja odštete u ime preminulih osoba. Èlan 625., stav b, Graðanskog zakona kaže da preživjeli braèni drug ili rodbina do drugog koljena može tražiti odštetu ukoliko se oskrnavi sjeæanje na preminulu osobu. Smatra se da ova odredba može sprijeèiti novinare da prave kritièke istorijske analize, èime uskraæuju društvo za niz takoðe važnih informacija. Tradicionalisti, s druge strane, više su skloni da se drže sadašnjeg ureðenja, tvrdeæi da je etièko novinarstvo, a ne izmjena pravnog sistema, najveæa garancija novinarske slobode.
Primjena Zakona o kleveti
Iako se veæina posmatraèa medijske situacije i prava slažu da slovo albanskog zakona, u sadašnjem obliku, ne predstavlja posebnu prijetnju slobodi govora, mnogi vjeruju da je njegova primjena od strane sudova problematièna. Ovo uvjerenje leži u osnovi protivljenja predloženim amandmanima na zakon o kleveti u Albaniji, jer više aktera tvrdi da pogrešno tumaèenje i pogrešna primjena zakona ne treba da dovedu do promjene zakona, veæ do korekcije u njegovom provoðenju. Sluèaj Albanije je pokazao da sudska praksa može ometati interese slobode govora isto koliko i loš zakon. Analiza koja slijedi neæe uzeti u obzir uèestalost sudskih presuda protiv novinara, niti visinu odštete dodijeljene ošteæenim stranama, jer bi se lako moglo tvrditi da je neetièko novinarstvo podjednako uzrok tome koliko i slovo zakona ili njegova primjena. Umjesto toga, obratiæemo pažnju na etièke aspekte rada sudova da bismo vidjeli da li je primjena zakona o kleveti vjerna principima zakona i da li podržava interese slobode govora.
Možda se najkompleksnije istraživanje sudske prakse u Albaniji koja se odnosi na slobodu govora, kao i konkretno na klevetu, može naæi u publikaciji iz 2003. godine u izdanju Instituta za politièka i pravna istraživanja. U publikaciji je obraðeno 30 najpoznatijih sudskih presuda od interesa za novinare. Slijedi spisak uoèenih slabosti i protivrjeènosti koje karakterišu rad albanskih sudova od usvajanja Kriviènog i Graðanskog zakona 1995. godine:
Pristup albanskih sudova sluèajevima klevete, i u kriviènom i u graðanskom postupku, karakteriše znaèajna nedosljednost. Ad hoc pristup sudova kad god su suoèeni sa sluèajem klevete uglavnom stavlja naglasak na pravilnu procjenu èinjenica u sluèaju. Na ovaj naèin, sudovi gube iz vida interese slobode govora, a posljedica toga je da se zaštita ugleda stalno iznova podržava na raèun slobode govora.
Sudovi ne uspijevaju napraviti dovoljnu razliku izmeðu komentara, koji po svojoj prirodi èešæe sadržavaju uvredu, i èinjenica, koje, ako su netaène, predstavljaju klevetu. U postupku iz 2000. godine koji je bivši premijer Aleksander Meksi pokrenuo protiv novine «Modeste», sud je smatrao da su optuženi novinari odgovorni za klevetu uprkos èinjenici da su sporne izjave veoma jasno predstavljale njihov komentar. U èlanku se ni na koji naèin ne tvrdi da nudi èinjenice, veæ se komentariše politièka linija kojom je krenuo bivši premijer, iako je dio korištenog jezika bio dosta uvredljiv.
Sudovi propuštaju da naprave potrebnu razliku izmeðu sluèajeva klevete u kojima je navodno ošteæena strana obièno privatno lice i ostalih sluèajeva u kojima je ošteæena osoba javna liènost, èime ne osiguravaju šire granice slobode govora za drugu kategoriju sluèajeva. Iako postoji sve veæi trend da politièari posegnu za sudom kad god doðe do navodnog kršenja njihovog ugleda , sudovi redovno propuštaju priliku da primijene u obrazloženju presuda argument izveden iz sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava, po kome javne liènosti treba da budu podvrgnute strožem nadzoru i javnoj kritici.
Meðutim, najkrupnije iskrivljenje albanske sudske prakse u sluèajevima klevete je neopravdan prenos tereta dokazivanja sa tužitelja na tuženika. U tri uzastopna sluèaja od 2000. godine, a u sva tri je bila ukljuèena supruga tadašnjeg premijera, Monika Kryemandhi, koja je pokrenula krivièni postupak protiv novine «Rilindja Demokratike», sud je izvrnuo jedan od osnovnih naèela albanskog Kriviènog zakona jer je prenio teret dokazivanja sa podnosioca tužbe na optužene novinare, od kojih je zatraženo da sudu dokažu taènost spornih izražavanja. Isti simptom se pojavio i u sluèaju bivšeg premijera Meksija. Štaviše, u jednom od tri gore navedena sluèaja, sud je zatražio od novinara da otkrije izvor informacija i prilikom odreðivanja kazne uzeo u obzir njegovo odbijanje da to uèini.
Zakonodavni proces
Do sredine 2004. godine, na vidjelo je izašla veæina problema u vezi sa zakonom o kleveti i njegovom problematiènom primjenom. Prvobitni šok novinara kada su se suoèili sa sve veæim brojem sudskim procesa protiv njih postepeno je prerastao u neku vrstu aktivnog djelovanja, èiji cilj je bila kritièka revizija zakona (prvenstveno kriviènog zakona). Izgleda da su mnogi vjerovali da se ðavo krije u slovu zakona. Niz tematskih rasprava koje su se bavile zakonom o kleveti, pomogle su porastu svijesti o njegovom znaèaju i da se ostvari neka vrsta politièkog momentuma. Iako je javno mnijenje bilo razoèarano debatom, èinilo se da su se dvije grupe profesionalaca aktivnije ukljuèile. Grupa novinara, s jedne strane, izgleda da nije imala sumnje u potrebu zakonskih izmjena s ciljem dekriminalizacije klevete. S druge strane, advokati su se i dalje držali ponešto tradicionalnog stava, koji bi se mogao sažeti u tvrdnju da se zakon o kleveti ne tièe samo medija, veæ cijelog društva. Dakle, bilo kakav pokušaj da se izvrši reforma zakona o kleveti, na osnovu pretpostavke da je to nešto što se tièe medija, bila je osuðena na razvodnjavanje zaštite graðanina, a da nužno ne popravi vrijednost medija.
Slijedi prikaz najoèitijeg otpora pravnog sektora, uz nadu da se na ovaj naèin ilustruje koliko je komplikovana predložena zakonodavna reforma i kakvo je raspoloženje razlièitih grupa.
Gledišta pravnih profesionalaca su artikulisana i iznesena na više diskusija koje je organizovao Albanski medijski institut prije formalnog podnošenja amandmana.
Glavni argument je postojanje vakuma u standardima kontinentalne Evrope u pogledu zakona o kleveti. Zbog toga je teško uporediti odredbe koje se na ovu oblast primjenjuju u Albaniji sa priznatim standardom i izvuæi zakljuèak o njihovoj ispravnosti. Jasno je da Evropska konvencija o ljudskim pravima, u èlanu 10./2, priznaje zaštitu ugleda kao legitimnu osnovu za ogranièenje slobode govora, te da je Sud odobrio krivièno gonjenje za klevetu u èlanu 10. u nekoliko graniènih sluèajeva (Pedersen & Baadsgaaard protiv Danske). Na kraju krajeva, Evropska konvencija o ljudskim pravima ostavlja suštinu regulisanja oblasti klevete nacionalnim zakonodavcima, ogranièavajuæi se na zahtjev da zakon po ovom pitanju subjektima bude dovoljno jasan. Nacionalni zakonodavac, s druge strane, ima slobodu da bira izmeðu kriviènog zakona, graðanskog zakona ili kombinovane verzije kao najboljeg lijeka protiv klevete. Dakle, èinjenica da Albanija ima krivièni zakon o kleveti ni na koji naèin je ne dovodi u nezgodnu poziciju u odnosu na druge èlanice Vijeæa Evrope.
Ako kriviènu klevetu nije potrebno iskljuèiti samu po sebi, onda se postavlja pitanje da li albanski zakon o kleveti (krivièna verzija) u svom sadašnjem obliku predstavlja neprikladnu prijetnju slobodi govora. Pored toga, postoji sumnja da li je graðanski zakon u stanju da osigura istu zaštitu slobode govora s obzirom na nizak stepen dokaza u poreðenju sa kriviènim zakonom. Drugim rijeèima, uprkos teoretskoj moguænosti zatvorske kazne koju predviða krivièni zakon o kleveti, navodni obeshrabrujuæi efekat kriviènog zakona na slobodu izražavanja je samo mit jer u kriviènom postupku je potrebno klevetu dokazati van svake razumne sumnje, što je po definiciji veoma visok prag. Po ovom argumentu, krivièni zakon nudi više garancija, a ne manje, za zaštitu slobode govora nego što to èini graðanski zakon. Štaviše, èlanovi 119. i 120. albanskog Kriviènog zakona, koji èine kièmu kriviènog zakona u zemlji, zahtijevaju da se krivièna namjera klevetnika i stvarna neistinitost izjave prikažu prije nego što sud razmotri bilo kakvu kriviènu sankciju. Ovako zahtjevan propis trebalo bi da novinare drži daleko od dometa kriviènog zakona.
S druge strane, otpor dekriminalizaciji zasnivao se na potrebi da pozivitni propisi zakonodavca odražavaju, u mjeri u kojoj je to moguæe, stepen samoregulacije medija. Drugim rijeèima, ako mediji nisu u stanju da sami sebe efikasno regulišu tako što æe sami sebi nametnuti etièke standarde, zakonodavac bi to trebao uzeti u obzir prilikom razmatranja prijedloga èiji cilj je smanjenje regulatornog «tereta». Po ovom argumentu, inicijativa za ukidanje važnog dijela regulatorne konstrukcije (ukidanje kriviènih odredbi) u najmanju je ruku preuranjena, s obzirom na nedovoljnu regulaciju profesije unutar same sebe.
Prijedlog na èekanju
Uprkos otporu, inicijativa za izmjenu zakona o kleveti je prošla. Od novembra 2004. godine, dva nacrta zakona, jedan sa predloženim amandmanima na Krivièni zakon, a drugi na Graðanski zakon, èekaju na raspravu u Skupštini. Oba prijedloga su izraðena istovremeno zbog toga da bi krivièni i graðanski dijelovi albanskog zakona o kleveti bili komplementarni. Nema sumnje da su oba potaknuta potrebom da se poboljša regulatorni okvir koji se tièe ostvarenja slobode govora.
Amandmanima se pokušava iskoristiti raspoloženje o dekriminalizaciji i potreba da se oèuva režim efektivne zaštite ugleda pojedinca protiv klevete. Predloženi amandmani su posljedica problematiène primjene zakona o kleveti u Albaniji u toku posljednjih 10 godina i niza nalaza i preporuka proizašlih iz nekoliko konferencija i istraživanja. Povrh svih tih inicijativa za kritiènom revizijom zakona o kleveti, došla je rezolucija br. 1377 Parlamentarne skupštine Vijeæa Evrope kojom se, 29. aprila 2004. godine, od Albanije izrièito zahtijeva da «ukine ili izvrši suštinsku reviziju kriviènog zakona o kleveti i da izvrši reformu graðanskog zakona o kleveti da bi se sprijeèila zloupotreba u njihovoj primjeni».
U skladu sa ovim poticajem i unaprijed opisanim uoèenim manama, predloženim amandmanima se zastupa potpuna dekriminalizacija klevete ukidanjem èlanova 119. i 120. Zakona. Predlagaèi zakona, grupa nevladinih organizacija, tvrde da ukidanje kième zakona o kriviènoj kleveti ne predstavlja prijetnju ugledu pojedinaca. Promjene za koje se treba nadati da æe ih donijeti nacrt zakona treba èitati i tumaèiti zajedno sa predloženim amandmanima na Graðanski zakon, koje èine efikasnijom graðanska odgovornost za takozvanu moralnu štetu. Uprkos paralelnom postojanju zakona o kriviènoj kleveti i zakona o graðanskoj kleveti, sudska praksa je iskazala jasnu opredijeljenost ošteæenih strana za graðanske postupke.
Predloženi amandmani na Krivièni zakon – Predloženi amandmani na albanski Krivièni zakon nisu ogranièeni na jednostavno brisanje èlanova 119. i 120. Njihova intervencija je mnogo potpunija i dalekosežnija. Slijedi spisak èlanova èije ukidanje ili poboljšanje se predlaže, sa obrazloženjima:
U svom sadašnjem obliku, èlan 227. Kriviènog zakona pruža poseban oblik zaštite od klevete stranih dostojanstvenika. Naslov èlana glasi, «Vrijeðanje predstavnika stranih zemalja». U nacrtu zakona se predlaže brisanje ovog èlana na temelju èinjenice da obrazloženje razloga za postojanje ove odredbe, naime zaštita ugleda stranih dostojanstvenika radi zaštite meðunarodnih odnosa, nije opravdano Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Èlan 10.2. Evropske konvencije ne navodi ovaj interes kao legitiman razlog za ogranièavanje slobode govora. Štaviše, sudska praksa Evropskog suda jasno pokazuje da javni službenici uživaju manju zaštitu svog ugleda jer su redovno izloženi javnom mnijenju zbog svog javnog djelovanja.
U nacrtu se takoðe predlaže brisanje èlana 229. Zakona. Èlan 229., èiji naziv glasi «Drska djela protiv himne i zastave», pruža zaštitu protiv takozvanog «simboliènog govora», koji èesto ima oblik protesta. Imajuæi u vidu da je sudska praksa Evropskog suda artikulisala ideju da sloboda govora ne štiti samo ideje i mišljenja, veæ takoðe i oblike u kojima se oni manifestuju, kao i èinjenicu da je opravdanje za gornje odredbe zaštita meðunarodnih odnosa Albanije (naziv ovog poglavlja Zakona), što ne predstavlja legitimnu osnovu za ogranièenje slobode govora u skladu sa Konvencijom, predlagaèi su smatrali potrebnim da predlože ukidanje ove odredbe.
U nacrtu se takoðe predlaže ukidanje niza èlanova koji, na ovaj ili onaj naèin, pružaju posebnu zaštitu od klevete javnim dužnosnicima. Naime, na meti nacrta nalaze se èlanovi 239. (uvreda u vezi sa javnom funkcijom), 240. (kleveta u vezi s javnom funkcijom), kao i 241. (klevetanje predsjednika Republike). Obrazloženje za predloženo brisanje ovih èlanova je upravo u tome što pružaju posebnu zaštitu, zajedno sa nekim proceduralnim privilegijama. Za prijestupe navedene u èlanovima 239., 240. i 241., za razliku od ostalih sluèajeva klevete, tužbu ne podiže ošteæena osoba, veæ tužilaštvo. Ovakva proceduralna prednost predstavlja jasno kršenje principa Evropskog suda za ljudska prava po kome su politièari, javni dužnosnici i javne osobe izloženiji javnom mnijenju, te shodno tome, treba da uživaju manju zaštitu svog ugleda. Jasno je da proceduralni trik koji omogaæava tužilaštvu da vodi ovu kategoriju sluèajeva klevete u ime ošteæenih osoba dovodi upravo do suprotnog, zbog toga što ovim javnim dužnosnicima daje veæu, umjesto manju zaštitu u odnosu na privatna lica.
Meðutim, u nacrtu se prihvata logika da je potreban neki oblik posebne zaštite od klevete za javne dužnosnike. Stoga se amandmanima predlaže poboljšanje sadašnjeg èlana 235. Kriviènog zakona, èiji cilj je pružanje zaštite javnim službenicima, koji su u toku vršenja svoje dužnosti izloženi direktnim i teškim verbalnim napadima. Raèuna se da javni službenici, u normalnim okolnostima, ne bi bili izloženi takvom napadu da nije èinjenice da vrše javnu dužnost. Upitna je tvrdnja da je u sliènoj situaciji, osim ugleda javnog službenika kao pojedinca, u opasnosti i integritet i efikasnost upravne djelatnosti.
Nacrt predlaže daljnje amandmane u vezi sa èlanom 268. Kriviènog zakona, èija svrha je zaštita od klevete simbola Republike. Ova odredba, u svom sadašnjem obliku, sadrži dvije potencijalne prijetnje za slobodu govora, za koju se predlagaèi nadaju da æe je nacrtom riješiti. Naime, ovom odredbom se kriminalizuju i fizièka djela, kao što je ošteæenje zastave, koja, a o tome bi se dalo raspravljati, mogu dovesti do nasilnih reakcija i remeæenja javnog reda, kao i publikacije i druge pisane materijale usmjerene protiv državnih simbola. U nacrtu i njegovom obrazloženju se predlaže izbacivanje ovog èlana o publikacijama i drugim pisanim materijalima zbog toga što je uvredljiv govor savršeno obraðen u drugim odredbama Zakona, kao što je èlan 225., koji se bavi distribucijom neustavnog materijala, èlan 265., koji se bavi jednim oblikom govora mržnje koji pogoduje meðunacionalnoj mržnji, i èlan 266., èiji cilj je suzbijanje drugih oblika govora mržnje koji rezultiraju nacionalnom mržnjom. Prema obrazloženju priloženom uz nacrt, gore navedeni èlanovi se na zadovoljavajuæi naèin bave uvredljivim govorom i stoga nema potrebe da se konkretno bave oblikom klevete protiv republièkih simbola.
Konaèno, predloženim amandmanima na Krivièni zakon se pokušava urediti jedan aspekt nepoštivanja sudske prakse u skladu sa interesima slobode govora. Naime, odredba iz èlana 318. Zakona otjelovljuje potrebu da se štiti sudija u toku vršenja svoje funkcije. U svom sadašnjem obliku, ova odredba sudijama daje široku zaštitu protiv klevete jednostavno zbog toga što su sudije. U nacrtu se dovodi u pitanje validnost i opravdanost bezuslovne zaštite i njenog potencijalno obeshrabrujuæeg efekta na slobodu govora. Ovo ne treba tumaèiti kao pokušaj da se sudije liše posebne zaštite koju uživaju u zakonu (što takoðe potvrðuje sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava). Sudijama zaista treba neki oblik posebne zaštite s obzirom na njihov status arbitara. Meðutim, sužavanje odredbe koja se odnosi na ovu oblast, po prijedlogu nacrta, ima za cilj da ogranièi takvu posebnu zaštitu na ulogu sudija u toku sudskog procesa, a ne da omoguæi apsolutnu izolaciju sudija od javne kritike. Ovim se ne želi reæi, meðutim, da se krivièni zakon ne može baviti drugim oblicima nepoštivanja suda, do kojih može doæi u medijima, a koji se ne moraju nužno doticati liènosti sudija.
Nadalje, predloženi amandmani na èlan 318. imaju za cilj da izbace takvu vrstu zaostavštine po kojoj se posebna zaštita od klevete takoðe pruža tužiocu i privatnom advokatu. Argument iznesen u obrazloženju kaže da tužilac (a još više privatni advokat) predstavlja samo jednu od suprotstavljenih strana u sudskom postupku, te da zbog toga posebna zaštita njegovog ugleda nije opravdana. Sadašnji amandman je takoðe opravdan u svjetlu èlana 10.2. Konvencije, koji priznaje samo «autoritet i nezavisnost pravosuða» kao legitimnu osnovu za ogranièenje slobode govora, a ne i autoritet strana u sudskom postupku. U skladu s tim, kaže se dalje u obrazloženju, autoritet tužioca i privatnog advokata moguæe je efikasno zaštititi pravnim i administrativnim putem, umjesto kriviènim kaznama nametnutim s ciljem zaštite autoriteta pravosuða.
Predloženi amandmani na Graðanski zakon – Isti poticaj slobodi govora karakteriše predložene amandmane na Graðanski zakon Republike Albanije. Tehnika koju su predlagaèi amandmana odabrali sastoji se od odreðenih formulacija koje uzimaju u obzir predloženu dekriminalizaciju klevete i teže da poboljšaju odredbu Graðanskog zakona koja se odnosi na presuðivanje u graðanskim postupcima vezanim za povredu liènih, nematerijalnih prava, kao što je liènost. Drugim rijeèima, predloženi amandmani imaju za cilj da graðanski zakon bude iskljuèiva osnova za sudsko razmatranje i presuðivanje u postupcima vezanim za povredu liènog ugleda.
Zbog mana u primjeni graðanskog zakona koje su opisane ranije u tekstu, sljedeæi amandmani su predloženi u nacrtu koji èeka na raspravu u albanskom Parlamentu.
Prvo, u nacrtu se predlaže uvoðenje zastare za postupke èiji cilj je zaštita liènog ugleda i dostojanstva. Èlan 113./a Graðanskog zakona ne predviða period do kada se mogu podnositi ovakvi zahtjevi. Jasno je da je ova odredba problematièna sa stanovišta slobode govora, jer sa protekom vremena postaje sve teže stranama u postupku o kleveti da dovoljno jasno prikažu èinjenice koje su dovele do spornog izražavanja. Dokumenti koji su služili kao dokaz mogu biti uništeni, svjedoci zaboravljaju ili ih je teško pronaæi, a ukupno stanje morbidne neizvjesnosti može biti interesantno za zainteresovane strane. S druge strane, obje strane u postupku, kao i šira javnost, imaju zajednièki interes da istina izaðe na vidjelo da bi se što prije povratio ugled navodno ošteæene strane i navodna šteta. Argument koji obièno iznose oni koji se opiru sadašnjem amandmanu, a to je da nepostojanje zastare za postupke vezane za povredu liènih, nematerijalnih prava, pruža maksimalnu zaštitu žrtvama klevete, pobija se kontraargumentom u obrazloženju koji kaže da bi pokretanje postupka mnogo vremena nakon što se dogodilo sporno djelo vjerovatno oštetilo navodnu žrtvu klevete privlaèenjem pažnje javnosti na davno zaboravljene izjave i prièe. Bez obzira na ove argumente, u nacrtu se predviða uvoðenje u èlan 115. zastare za pokretanje postupaka protiv napada na ugled i dostojanstvo privatnih lica.
Drugo, u nacrtu se predlažu odreðeni znaèajni amandmani na èlan 625. Graðanskog zakona, èiji cilj je uspostavljanje veze izmeðu spornog djela ili izražavanja i pretpostavljene štete po ugled pojedinca, da bi se ogranièila odgovornost za izazivanje moralne štete samo na one sluèajeve u kojima je šteta nastala kao posljedica netaènog objavljivanja èinjenica, te da bi se ogranièila zloupotreba graðanskih parnica za srknavljenje uspomene na preminule osobe.
Treæe, nacrtom se traži uvoðenje potpuno novog èlana Graðanskog zakona u pokušaju da se uvedu neka pravila i principi koji bi bili specifièni za graðanske parnice pokrenute radi moralne štete i koji bi se koristili u odreðivanju pravilne ravnoteže izmeðu slobode govora i prava na ugled. Ovaj cilj bi se postigao putem sljedeæih intervencija:
- Nacrt nabraja spisak okolnosti koje sud treba da uzme u obzir pri odreðivanju odgovornosti osobe optužene za klevetu;
- U nacrtu se kaže apsolutno jasno da se u skladu sa Graðanskim zakonom ne poziva na odgovornost zbog mišljenja i manjih èinjeniènih netaènosti; i
- Nacrtom se pooštravaju pravila graðanske odgovornosti za izražavanja koja se tièu javnog interesa ili javnog službenika tako da je prag za dokazivanje odgovornosti u takvim sluèajevima namjera da se okleveta ili ozbiljan nemar.
Konaèno, predloženim amandmanima na Graðanski zakon želi se uvesti mehanizam kojim æe se osigurati proporcionalnost prilikom sudskog odreðivanja visine odštete koja se dodjeljuje u sluèajevima klevete. Predloženim mehanizmom se uzima u obzir specifiènost graðanskog postupka za moralnu štetu i uvode se konkretna pravila kojima se sud obavezuje da uzme u obzir korake koje su strane poduzele da bi minimizirale štetu po ugled pojedinca, kao i solventnost kršitelja, prije odreðivanja visine odštete.
Gent Ibrahimi je izvršni direktor Instituta za javna i pravna istraživanja
Tekst je napravljen u okviru projekta Medijske stranputice u jugoistoènoj Evropi koji podržava Mreža za profesionalizaciju medija jugoistoène Evrope (SEENPM), a izvodi Media plan institut Sarajevo sa partnerskim organizacijama – Medija centar Beograd, Albanski medijski institut Tirana, Internacionalni centar za edukaciju novinara Opatija, Makedonski institut za medije Skopje i Crnogorski medijski institut Podgorica. Svi tekstovi æe krajem aprila biti dostupni u knjizi na engleskom i bosanskom/srpskom/hrvatskom jeziku.
|
|
|
|
|
|
 19.09.2007 Albanija
25.05.2005 Albanija
11.05.2005 Albanija
03.08.2004 Albanija
|
|
|
