| |
Medijska politika i zakoni -> Bosna i Hercegovina
Kako se u Bosni i Hercegovini primjenjuje novi Zakon o zaštiti od klevete
NOVINARI NISU PREVIÅ E PROFITIRALI
23.03.2005: Mehmed Halilovic
Ali, nisu sasvim sigurni ni da li se novi sistem u samom poèetku pokazao kao bolji ili gori od starog.
Prije nepune tri godine u Bosni i Hercegovini je kleveta i oficijelno dekriminalizirana. Znaèi, zakonski je izmještena iz kriviènog zakonodavstva i prebaèena u domen graðanskog prava, a eventualna suðenja iz kriviènog - u parnièni postupak.
Ova promjena nije beznaèajna. Šta više, novi je zakon znatno liberalniji i moderniji. Ali, ipak je iznevjerio poèetna, mora se priznati, naivna nadanja novinara da æe tužbi za klevetu biti manje.
Dogodilo se upravo obratno. Danas, naime, ima znatno više tužbi nego koju godinu ranije, pa su novinari konaèno morali da shvate da sa ukidanjem kriminalizacije nije ukinuta – i sama kleveta. Niti suðenja za klevetu.
Radikalan zaokret
Tužbe politièara protiv novinara i medija bile su uobièajeni dogaðaji u svim novonastalim zemljama bivše Jugoslavije tokom posljednjih petnaestak godina. U takvom okruženju, u kojem su po broju kriviènih tužbi prednjaèili najviši predstavnici totalitarnih vlasti u Srbiji i u Hrvatskoj, nije naravno izostajala ni politièka elita u Bosni i Hercegovini.
Postojala je, istina, i ranije moguænost da se uz krivièna suðenja vode i parnièni postupci za naplatu štete, ali ona su se rijetko koristila. Veæina tužbi su bile kriviène i tužitelji su se uglavnom zadovoljavali osudom novinara ili urednika. Èak i kad ta osuda nije prevazilazila obim manje novèane kazne ili uvjetne kazne zatvorom. Tek u rijetkim sluèajevima tužitelji su, uz kriviène osude, pokretali i graðanske parnice i tražili visoka novèana obešteæenja.
Novinari, ipak, nisu bili ravnodušni prema kriviènim suðenjima, kad se zna da ni zatvor u takvom sluèaju nije sasvim iskljuèen. Istina je, pak, da u posljednjih dvadesetak godina u Bosni i Hercegovini nijedan novinar ili urednik nije osuðen na kaznu zatvora i nije otišao u zatvor, iako su krajem devedesetih godina zabilježena dva sluèaja kad je urednicima izreèena uvjetna kazna i u jednom sluèaju – novèana. Uvjetna kazna, istina, izgleda bezazleno, ali uvijek može postati kazna zatvora ukoliko se krivièno djelo ponovi, te je treba shvatiti kao ozbiljnu prijetnju pravu na slobodu izražavanja, tim prije što su neki novinari na vratu imali i po nekoliko tužbi.
Èak i novèana kazna, koja se mogla izricati u kriviènim postupcima, može postati zatvorska – ukoliko se ne plati dosuðeni iznos, kao što je to pokazao nedavni sluèaj novinara u Hrvatskoj. Novinar je smatrao da nije odgovoran i odbio je da plati novèanu kaznu i zbog toga je, po nalogu suda, trebao iæi u zatvor 60 dana. Pošto je izbila javna afera o tom sluèaju, koja je po Hrvatsku mogla imati i neugodne politièke posljedice, jer bi to bio prvi novinar u zemljama bivše Jugoslavije koji bi, na poèetku novog milenija, morao u zatvor zbog klevete, kaznu je umjesto njega platila ministrica pravosuða i Hrvatsku spasila jos veæe bruke.
Novinarima u Bosni i Hercegovini, meðutim, danas ne visi nad glavom prijetnja odlaska u zatvor zbog klevete, niti plaæanje novèane kazne u državni budžet!
Oba entiteta Bosne i Hercegovine su prije nepune tri godine usvojili odvojene, iako u suštini istovjetne, zakone o zaštiti od klevete koji su tu oblast definitivno dekriminalizirali i ovu vrstu suðenja dopustili iskljuèivo u parniènim postupcima.
Više nema, dakle, kriviènih postupaka, nema kazni - ni novèanih a ni zatvorskih i, šta više, u ovim novim zakonima (u daljem tekstu, zbog njihove istovjetnosti, Zakonu) nema ni suðenja za uvredu. Istina, ostala je moguænost suðenja za uvredu po Zakonu o obligacionim odnosima, koja je i dosad postojala i rijetko se koristila, ali i ta su suðenja u okviru parniènog postupka.
Ovo je bio radikalan zaokret i po tome je Bosna i Hercegovina jedinstvena u cijeloj Evropi. Naèinjen je pod uticajem meðunarodne zajednice i pod pritiskom domaæe medijske scene.
Balans izmeðu prava i obaveza
U tom "prebacivanju" s kriviènog na civilni postupak u novom su zakonu iz sasvim opravdanog razloga "ispuštena" neka ranija krivièna djela iz ovog domena, kao što su "povreda ugleda države (BiH ali i oba entiteta), njihove zastave, grba i himne, konstitutivnih naroda...". Za ova krivièna djela bilo je predviðeno da optužnicu po službenoj dužnosti podiže državni tužilac.
Izostavljavljanje takve vrste "zaštite" države, državnih organa i simbola i ukidanje obaveze državnom tužiocu da po službenoj dužnosti to èini smatra se jednim od demokratskih dostignuæa evropskih društava i nije nikakvo iznenaðenje da je to uèinjeno i ovdje, iako su sudije u prvim javnim raspravama o zakonu takav potez ocijenili "apsurdnim".
"Zar je moguæe da niko neæe odgovarati ako izvrgne poruzi državu i njene simbole?" Jedan od sudija zakljuèio je da "odsad, dakle, svako može zapaliti državnu zastavu i proæi bez kazne".
Sudija sa iskustvom iz sistema u kojem se vlast mnogo više brinula o simbolima i vrlo malo o ljudima i njihovom ugledu, naravno, teško je mogao i zamisliti nove odnose u kojima æe prevladati neke druge mjere vrijednosti. A one su bitno drugaèije.
U uvodnom dijelu novog zakona, u èlanu 2, doslovno je napisano da "... pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i naèin na koji je iznesen, i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takoðe, i na ona koja mogu uvrijediti, šokirati ili uznemiriti...".
Kako se u novom zakonu niti ne spominje uvreda, veæ samo kleveta, ovakva je formulacija u èlanu 2. (dozvoljeno je uvrijediti, šokirati ili uznemiriti) prosto šokirala pravnike (sudije, na prvom mjestu) ali, iskreno govoreæi, i dio novinara. Naime, neke su sudije u Bosni i Hercegovini, pod uticajem stare škole i dugogodišnjeg vlastitog iskustva, ponovno ocijenile da je "apsurdno da niko ne odgovara za uvredu" i da se praktièno to još i dozvoljava.
Do ovakve ocjene dio sudija i novinara je došao pozivajuæi se i na, ovim zakonom, zagarantovano pravo novinara (urednika i drugih) da ne otkriju identitet povjerljivog izvora, niti dokument koji bi mogao razotkriti identitet izvora. Neki su to, naime, shvatili kao moguænost automatske odbrane tek prostim pozivanjem da je novinar i urednik koristio informacije "povjerljivog izvora".
Stvari, meðutim, ne stoje tako jednostavno. Novi zakon zaista ohrabruje slobodnu štampu i slobodu izražavanja, pa i izražavanja "koja mogu uvrijediti, šokirati ili uznemiriti", ali to je tek jedna strana medalje. Druga podrazumijeva – odgovornu štampu i odgovorne novinare. Novinari, ako je o njima rijeè, odgovaraæe i snositi posljedice za klevetu ukoliko su "namjerno ili iz nepažnje iznijeli ili pronijeli izražavanje neistinite èinjenice" (citat iz Zakona). Od novinara i štampe se, dakle, traži razumno ponašanje, u skladu sa profesionalnim kodeksom, i postupanje koje nije zlonamjerno.
Novinar se, recimo, može pred sudom odbraniti i ako objavi neistinite informacije (u Zakonu piše, èinjenice), ukoliko može dokazati da je postupao profesionalno (prema novinarskom Kodeksu) i u dobroj namjeri. To praktièno znaèi da, recimo, može dokazati da je imao razloga da vjeruje da su iznesene èinjenice taène i da je svoju prièu zasnivao na više izvora i tražio, pored drugih, i mišljenje osobe o kojoj piše. Dobronamjernost æe se, uz to, mjeriti i po tome kako je postupao nakon što je saznao da je objavio nešto neistinito (na osnovu podataka o tome da li je objavio ispravku, izvinjenje ili nešto slièno tome). S druge strane, novinar se neæe moæi odbraniti ako je znao ili mogao znati da su èinjenice na kojima je gradio svoju prièu – neistinite. Teret dokazivanja o istinitosti i neistinitosti èinjenica je na tužitelju, a ne na novinarima.
Sve ovo vrijedi, naravno, i u sluèaju pozivanja na zaštitu identiteta povjerljivog izvora. I tada, naime, važi isto pravilo - novinar preuzima na sebe odgovornost za objavljene èinjenice i za profesionalno postupanje. Iza anonimnog izvora, drugim rijeèima, ne može se sakriti neodgovorno ponašanje novinara i štampe u cjelini i objavljivanje èinjenica za koje su oni (novinar i štampa) "znali ili mogli znati" da nisu istinite.
Zaštita povjerljivog izvora nije nikakva privilegija novinara koja bi ih oslobaðala odgovornosti, ali jeste privilegija zato što im omoguæava dobijanje informacija (sluèajevi raznih zloupotreba javnih funkcionera) do kojih inaèe redovnim putem ne bi došli. To je demokratski institut kojim se štite interesi javnosti. Dobijanje takvih informacija – i onda kad se to vlastima na dopada – kljuèni je interes javnosti.
Generalno, uz sve to, ovaj zakon u Bosni i Hercegovini ohrabruje i štampu (novinare) i ošteæena fizièka i pravna lica, koji bi eventualno mogli tražiti sudsku zaštitu u sluèaju klevete, da sve nesuglasice rješavaju na što jednostavniji naèin i bez suda. Ukoliko ipak ošteæena strana podigne tužbu, sud je na samom poèetku dužan da ispita da li postoji moguænost mirenja stranaka, kako bi se izbjeglo dalje voðenje postupka. Drugo, pri utvrðivanju eventualne naknade, sud je dužan da utvrdi da li su tužitelj ili tuženi prethodno preduzeli bilo kakve mjere u pogledu umanjivanja ili ublažavanja štete prouzrokovane klevetnièkim karakterom nekog teksta ili izražavanja (objavljivanje ispravke i izvinjenja).
Zakon u stvari podstièe tužitelja da se prvo obrati mediju u kojem je njegov ugled narušen i da zadovoljštinu dobije na taj naèin, odnosno da se sudu obrati tek ukoliko je nije dobio, ili ako je nastala šteta tolika da se ne može sanirati objavljivanjem ispravke. U svakom sluèaju, sud je dužan da cijeni da li je tužitelj postupio na ovaj naèin, kao što je dužan da cijeni i da li je tuženi, u dobroj namjeri, objavio ispravku ili izvinjenje, zbog èega može smanjiti iznos dodijeljene štete.
U praktièno nepreglednoj listi onih koji na osnovu ovog zakona mogu podnijeti tužbu ipak postoji jedno bitno ogranièenje koje iskljuèuje jednu cijelu strukturu koja se tim pravom ranije najviše služila. Vlasti i vlade!
U ovom zakonu je pojam "javni organ" (vlast) definiran kao "svaki zakonodavni, sudski, izvršni ili drugi upravni organ... koji obavlja javnu funkciju i svaki organ koji je u vlasništvu ili je kontroliran od strane nekog javnog organa"). Svi su oni, dakle, onemoguæeni da budu tužioci.
Tužbu, dakle, ne može podnijeti vlada, skupština, sud, javna preduzeæa i ustanove, ali mogu podnijeti – u svoje lièno ime – i èlanovi vlade, javni funkcioneri, sudije... Njihova tužba, meðutim, u tom sluèaju nije tužba predsjednika vlade, ministra ili sudije, veæ samo lièna tužba graðanina...
Kako se vidi, bosanskohercegovaèki zakon je u cjelini prihvatio najviše meðunarodne demokratske standarde kojima je cilj, na prvom mjestu, ohrabrivanje prava na slobodu izražavanja, ali isto tako i zaštita prava na ugled i na privatnost fizièkih i pravnih lica.
Novinari su, kako se vidi, po ovom zakonu u velikoj mjeri zaštiæeni, pod uslovom da rade odgovorno i profesionalno, dok politièari u principu imaju mnogo manji stepen zaštite u odnosu na onu kakvu su nekad imali. Oni ne samo što nemaju neku posebnu zaštitu, veæ moraju pokazati i znatno veæi stepen tolerancije za javnu kritiku – u odnosu na obiène graðane - jer obavljaju javne funkcije.
Novinari, s druge strane, moraju imati na umu da ih nove zakonske "povlastice" itekako obavezuju.
Tu lekciju novinari tek sada uèe na vlastitoj koži.
Trostruko poveæanje tužbi
Nakon dvije godine primjene novog zakona o zaštiti od klevete može se uslovno reæi, ako se sudi tek po prvim efektima, da novinari i nisu naroèito "profitirali".
Na prvom mjestu, kako je veæ kazano, nije se smanjio broj tužbi protiv novinara, kako su oni oèekivali, veæ se on naprotiv znatno poveæao. Doduše, više im se ne sudi u kriviènim postupcima, veæ u parniènim, ali to i nije neka naroèita prednost pošto se sada dobar broj postupaka okonèava presudom o plaæanju novèanog obešteæenja podnosiocima tužbi. Istina, ne pretjerano velikim, ali ni sasvim beznaèajnim.
Kad se usporede ranije sudske uvjetne i novèane kazne sa sadašnjim novèanim obešteæenjima, ispada da se ranije "isplatilo" služiti se klevetom a danas – ne isplati.
Blizu 350 tužbi stiglo je kantonalnim i okružnim sudovima u oba dijela Bosne i Hercegovine u ove dvije i po godine, što je trostruko više nego u, recimo, prethodne dvije-tri godine. Od toga su dvije treæine tužbi podnesene samo sarajevskom Kantonalnom sudu, što je i logièno jer je to i najrazvijenija sredina u zemlji, ali i grad sa najveæom koncentracijom svih medija.
Kad se ovaj broj od 350 tužbi uporedi sa ukupnim brojem medijskih kuæa danas, onda ispada da je svaki medij tužen bar jednom. Više od tri stotine tužbi na približno tri stotine medijskih kuæa! Ili, po broju novinara, znaèilo bi da je svaki deseti novinar u Bosni i Hercegovini tužen.
Ovo je, naravno, samo puka statistika koja ne može dati pravu sliku, jer veæina medijskih kuæa i njihovih novinara nikad nisu tuženi. Ali zato su neki tuženi toliko puta da im se èini da "svakog drugog dana stiže po jedna tužba".
Malo stvarne statistike može dati znatno realniju sliku: do kraja 2003. godine, kad je i podnesena veæina tužbi, najviše su tuženi listovi "Dnevni avaz" i njegova izdanja (30 tužbi), potom nedjeljnici "Slobodna Bosna" (22) i "Ljiljan" (15), dnevnik "Osloboðenje" (13), Federalna TV (8), magazin "Dani" (6)... U meðuvremenu, tokom 2004. godine, neki su ponovno tuženi tako da su prethodne brojke premašene. Po broju novih tužbi koje su podnesene protiv njih, ponovno "prednjaèe" listovi "Dnevni avaz" i "Slobodna Bosna" i, meðu elektronskim medijima, Federalna televizija. U veæini sluèajeva tuženi su izdavaèi, glavni urednici i, kad su poznati, autori tekstova (novinari).
Ko su tužioci i šta traže? U odnosu na raniju praksu, smanjio se donekle broj klasiènih politièara koji podnose tužbe, ali nastao je novi fenomen - tužbe novinara protiv novinara! U cjelini gledano, tužbe podnose javne liènosti, bilo da su to visoki državni dužnosnici – lideri politièkih partija, ministri, naèelnici, šefovi službi, potom ljudi iz bezbjedonosnih agencija, direktori javnih ustanova, preduzeæa, profesori univerziteta... Sve su tužbe, kao što Zakon zahtijeva, u vlastito ime, osim nekoliko tužbi komercijalnih firmi koje traže materijalno obešteæenje.
Dakle, tužbe podnose uglavnom osobe iz javnog života. Dva su razloga za to: prvo, o njima se najviše piše i, prema oèekivanju, najèešæe kritièki; drugo, zato što ovi sudski postupci prilièno koštaju i zato tzv. obièni ljudi – i kad bi imali razloga da se obrate sudu – to ne mogu sebi priuštiti. Istina, oni imaju zakonsku moguænost da od suda traže oslobaðanje od plaæanja sudskih troškova, ali najèešæe za to i ne znaju i na to se ne pozivaju.
Dakle, tužioci su i politièari i državni zvaniènici visokog ranga (blizu 60 tužbi, s tim što neki imaju i po dvije i više tužbi, pa je naravno broj takvih osoba u ovom sluèaju manji od broja njihovih tužbi), potom penzionirani radnici iz policijsko-bezbjednosnih službi (15 tužbi, neki takoðe i sa pet-šest tužbi), državni funkcioneri nižeg ranga (petnaestak tužbi), direktori preduzeæa (desetak) itd.
Ali, potpuno neuobièajeno u odnosu na druge zemlje i, èak u odnosu na praksu minulih godina u samoj Bosni i Hercegovini, odmah iza politièara po broju podnesenih tužbi su – novinari! Blizu 40 tužbi novinari su podnijeli protiv drugih novinara i medija!
Rekorderi su, ponovno, iz najveæeg izdavaèa novina u Bosni i Hercegovini ("Dnevni Avaz"): samo osnivaè i vlasnik ove izdavaèke kuæe podnio je u ime preduzeæa i u vlastito ime blizu 30 tužbi do kraja 2004. godine, pretežno protiv drugih medija a neke i protiv poznatih javnih liènost.
Novinari "Avaza" podnijeli su još tri tužbe – dvije osobne i jednu kolektivnu koju je potpisalo èak 40 novinara.
Nekoliko novinara koji rade za druge medije, s druge strane, tužili su urednike i novinare "Avaza", ali i neke druge listove.
Milion maraka za duševne boli?!
Na osnovu podataka o tome koliki su oštetni zahtjevi postavljeni u tužbama za klevetu, moglo bi se bar djelimièno odgovoriti i na pitanje otkud toliki broj novih tužbi.
U jednom televizijskom intervjuu osnivaè novinsko-izdavaèke kuæe "Avaz" je poèetkom 2004. rekao da visina u tužbama postavljenih odštetnih zahtjeva protiv "Avaza" i njegovih izdanja dostiže ukupnu sumu od dva i po miliona maraka (približno 1,3 miliona eura), ali i da je visina oštetnih zahtjeva koje je "Avaz" zatražio od drugih - isto tolika! U oba sluèaja, bez dodatnih sudskih troškova i plaæanja visokih tarifa advokata, koje su dosad – prema neslužbenim podacima – samo "Avaz" koštali nekoliko stotina hiljada maraka.
Èini se da je ovdje moguæe naæi odgovor na pitanje o broju tužbi: moguænost traženja novèanog obešteæenja - koja u Zakonu o zaštiti od klevete nije ogranièena nikakvim apsolutnim iznosima, veæ samo naèelno klauzulama koje cijelu stvar bitno relativiziraju – shvaæena je kod nekih javnih liènosti kao moguænost da se protivnièku stranu "odere".
Neodmjereni odštetni zahtjevi nastali su, s jedne strane, kao izraz osvetnièke klime stvorene u krugu politièke elite u odnosu prema medijima – jer su mediji u cjelini postajali sve kritièniji prema nosiocima vlasti - i, s druge, kao razultat iluzije o vanrednoj prilici da se i u ovoj zemlji, poput nekih glasovitih sluèajeva u svijetu i u susjedstvu (opet Hrvatska), "zaradi na lak naèin".
Iako su veæina odštetnih zahtjeva u relativno umjerenim okvirima, od 10.000 do 20.000 maraka (od 5.000 do 10.000 eura), nije mali broj i takvih koji, dakle, potvrðuju znatno veæe apetite navodno ošteæenih. Oni su zahtijevali stotinu ili dvjesta hiljada, odnosno pola miliona maraka, a ima i takvih koji misle da njihov ugled i duševne boli ne može spasiti nikakav iznos manji od milion maraka. Èak i milion i po maraka – u dva sluèaja, odnosno dva miliona maraka – u jednom sluèaju!
U jednoj tužbi zahtijevano je, pak, obešteæenje od tri miliona maraka (dosad apsolutni rekord!) od dnevnog lista koji je devedesetih godina imao najveæi ugled i prestiž u zemlji, ali i u svijetu ("Osloboðenje") – zbog navodne materijalne štete nastale nakon nekog teksta. Ali, podnosioci ove tužbe, kompanija "Lijanoviæi", u meðuvremenu je povukla tužbu.
Ako su u ovim tužbama i bili neodmjereni apetiti i precijenjene "štete" i "duševne boli i patnje", njihovi podnositelji morali su se vrlo brzo ohladiti, možda èak i pokajati, jer su ubrzo uvidjeli da im sudovi – i kad presude u njihovu korist – u ovim ekstremnim sluèajevima dodijele obešteæenja ne veæa od jednog ili dva procenta od traženog iznosa!
Sudovi su, naravno, zauzeli jedino moguæe stanovište koje je u skladu sa sudskom praksom dodjeljivanja naknada štete u drugim sliènim procesima i u duhu novih propisa – novog Zakona o parniènom postupku, ali i ovog zakona o zaštiti od klevete. Prvim zakonom se odreðuje plaæanje sudskih troškova, a drugim visina naknade štete.
Sam Zakon o zaštiti od klevete je najviše uticao na opredjeljenje sudova da se zadrže u ovim relativno umjerenim okvirima obešteæenja. Njime je, naime, propisano da "obešteæenje treba da bude u srazmjeri sa nanesenom štetom ugledu ošteæenog" i "iskljuèivo radi naknade štete", odnosno propisana je obaveza suda da vodi raèuna "da li bi iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih teškoæa ili steèaja štetnika" (u ovim sluèajevima, znaèi, medija).
Kad se to što je napisano u Zakonu prevede na praktièan jezik, ostaje obaveza medija da plate presuðenu i procijenjenu štetu, ali zbog toga - propasti neæe. Osim, ako ne ustraju u ponavljanju neistinitih prièa zbog kojih æe svaki èas iæi na sud...
"Smirivanje naboja" nastalo je, dakle, nakon prvih presuda. Od blizu 40 koje je donio Kantonalni sud u Sarajevu u prvoj polovini 2004. godine, znaèajan je broj u kojima je odbijen tužbeni zahtjev u cjelini (14), samo su u jednoj presudi u potpunosti prihvaæeni svi navodi u tužbi i dodijeljena tražena visina odštetnog zahtjeva (10.000 maraka). U svim drugim sluèajevima, u kojima je presuðeno u korist podnosioca tužbi, dodijeljene odštete nisu veæe od dvije do osam hiljada maraka (zahtijevano od 20.000 do 200.000). Samo u nekoliko sluèajeva presuðena obešteæenja iznose 10 do 15.000, u tri – 20.000 maraka, s tim što je Vrhovni sud, rješavajuæi po žalbi, smanjio jedno od njih na 15.000 maraka.
Istovremeno, ni dodijeljena obešteæenja od 20.000 maraka nisu finansijski "isplativa", jer je i u takvim sluèajevima svakoj strani naloženo plaæanje vlastitih sudskih troškova koji su, i u ove tri presude, vrlo visoki, odnosno neznatno manji od iznosa odštete.
Naime, u svim sluèajevima kad samo djelimièno prihvata tužbeni zahtjev – a ovdje su oni bili èak i deset puta viši od dodijeljenog iznosa (!) - sud po Zakonu o parniènom postupku može (u veæini presuda to i radi) svakoj strani narediti da plati vlastite sudske troškove u koje spadaju i nemala sudska taksa i troškovi advokata. Što su oštetni zahtjevi bili veæi, kao što je to bilo i u ova tri sluèaja, to su i sudske takse veæe.
Najgore su, naravno, prošli oni koji su u tužbama zahtijevali ogromna obešteæenja i – izgubili spor. Preduzeæe "Kalen" iz Zenice je, recimo, tražilo jedan milion maraka obešteæenja za navodnu štetu od lokalne televizije u Zenici i, nakon što je i u drugostepenom postupku odbijeno, mora platiti, uz svoje, i sudske troškove tužene strane koji iznose èak 73.144 marke! (oko 37.000 eura)
Oni koji su tražili najviše, najviše su se i – opekli.
Novinari, meðutim, nisu zadovoljni plaæanjem presuðenih obešteæenja i kad nisu veæa od desetak hiljada maraka, jer smatraju da su previsoka za prilike kakve su u Bosni i Hercegovini danas i, pogotovo, da nisu u srazmjeri sa obešteæenjima kakva sudovi dodjeljuju u sluèaju, recimo, gubitka èlana porodice (za duševne boli zbog izgubljenog djeteta, na primjer, oko 10 do 15 hiljada KM). Može li se ta duševna bol, pitaju se novinari, mjeriti sa bilo kakvom boli ili gubitka ugleda zbog klevete?
Poèetna nesnalaženja sudova
Dvogodišnje iskustvo pokazalo je, ipak, da su sudovi nespremno doèekali poèetak primjene novog zakona o zaštiti od klevete, pa i novog parniènog zakona, tako da su se u poèetku tužbe gomilale a suðenja uglavnom prolongirala. Ova se èinjenica donekle može objasniti i podatkom da se od kraja devedesetih godina bosanskohercegovaèko sudstvo nalazilo u fazi reformi, koje se tek sada privode kraju, a same sudije pred izazovom vlastitog (re)izbora. Zbog takvog stanja, naravno, trpila su zainteresovana lica – kojima se zbog isticanja vremena na neki naèin negira i samo pravo (na zaštitu privatnosti, dostojanstva i ugleda), trpile su medijske organizacije – kojima tužbe vise nad glavom kao Damaklov maè, a trpilo je i sudstvo - jer gubi povjerenje javnosti.
Najnesretniji je po sudove bio sam poèetak primjene zakona o zaštiti od klevete. Naime, sredinom 2003. godine, kad još nije bilo nikakvih presuda, Kantonalni sud u Sarajevu je u priliènoj mjeri uskovitlao javnost odlukama o privremenim zabranama pisanja.
Koristeæi se moguænošæu koju im daje Zakon, podnosioci tužbi su redovno tražili na poèetku suðenja izricanje privremenih mjera zabrane pisanja (o sebi) - dok traje postupak. Ta je moguænost u Zakonu zaista predviðena, ali kao izuzetak koji se može primijeniti "samo ako ošteæeni sa najveæom sigurnošæu može uèiniti vjerovatnim... da æe trpjeti nepopravljivu štetu kao razultat iznošenja ili daljeg pronošenja tog izražavanja" (objavljivanja neistinih èinjenica). Ali, kako je sud u Sarajevu od šest zahtjeva veæ u startu prihvatio i donio èetiri takve odluke, izgledalo je da bi vrlo restriktivni izuzetak mogao postati – prilièno uobièajeno pravilo!
To je, naravno, izazvalo buru negodovanja u javnosti, pogotovo u novinarskoj zajednici, jer je to shvaæeno kao uvoðenje cenzure na mala vrata. Vjerovatno i pod uticajem tih reagovanja, nakon te èetiri odluke - nije bilo novih mjera te vrste.
Ako je, dakle, cijela 2003. godina bila izgubljena – sa samo desetak prvostepenih presuda u sudovima u cijeloj zemlji - stanje poèinje da se mijenja tokom naredne godine. Statistika iz Kantonalnog suda u Sarajevu æe nam pružiti najbolju sliku promjena: tokom prošle godine ovom je sudu podneseno 80 novih tužbi (2003. bilo ih je èak 192!), prvostepena presuda donesena u 67 predmeta, dok je 12 tužbi odbaèeno, odnosno 29 su povuèene. Tokom 2004. godine uloženo je 60 žalbi Vrhovnom sudu povodom prvostepenih presuda ovog suda.
Vrhovni sud Federacije BiH je dosad donio ukupno 37 drugostepenih presuda – povodom žalbi na prvostepene presude svih sudova u ovom entitetu Bosne i Hercegovine – u kojima su odbijeni navodi u žalbama i u kojima su potvrðene prvostepene presude i desetak u kojima su prvostepene presude u osnovi potvrðene, ali je promijenjena visina dodijeljene odštete (u dva neznatno uveæana, u tri smanjena), odnosno visina i naèin plaæanja sudskih troškova. Ovaj je sud donio i 16 rješenja po žalbama koje se odnose na proceduralna pitanja u prvostepenim sudskim postupcima.
Profesionalizam i samoregulacija
Èinjenice, pak, da na sudovima ima na stotine tužbi protiv novinara i medija i deseci osuðujuæih presuda i pored tako favorizirajuæeg zakona po njih, otkrivaju najmanje još dvije stvari: relativno nizak nivo profesionalnosti u samim medijima i nefunkcioniranje novouspostavljenog sistema samoregulacije u štampi.
Istina je da veliki broj tužbi protiv novinara i medija za klevetu, kao i veliki oštetni zahtjevi, mogu biti ogranièavajuæi faktor za medijske slobode, ali one su, s druge strane, jednako pokazatelj prilièno masovnog ugrožavanja, pa i kršenja, ljudskih prava u medijima!
Mediji krše ljudska prava jer u stvari - krše vlastiti etièki kodeks. Prema jednom monitoringu Vijeæa za štampu, najviše prekršaja Kodeksa za štampu u novinama nalazi se u tzv. crnim hronikama, ili u rubrikama u kojima se vlastita mišljenja poturaju kao èinjenice, potom u jednostranim prikazima kontroverznih tema, uskraæivanjem prava na odgovor... Kao ilustracija tome može se navesti da je podignuto nekoliko tužbi zbog toga što su mediji odbili da objave reagovanje i ispravku ošteæene strane i sve su one na sudovima, bez izuzetka, riješene na – štetu novinara i medija.
Visok broj tužbi djelimièno se, uz to, može objasniti i trenutnim stanjem u bosanskohercegovaèkom novinarstvu koje je potpuno fragmentirano. Najviše u zavisnosti od politièkih i ideoloških podjela, pri èemu preovladavaju interesi koji nisu interesi profesije, a èesto ni javnosti, što svako malo ima za rezultat oštre, èesto i vrlo prljave, "medijske ratove". U Bosni i Hercegovini djeluje mnoštvo od pet-šest novinarskih unija i saveza, od kojih neki imaju i etnièki predznak. Te podjele i povremeni oštri sukobi, po prirodi stvari, imaju kao posljedicu i ove meðusobne tužbe na sudu.
Veæina tužbi na sudu mogle bi se, naravno, izbjeæi kad bi sistem samoregulacije djelovao efikasnije ili, bolje reèeno, kad bi svi mediji prihvatili i iskreno podržali Vijeæe za štampu. Ovo tijelo djeluje tek nekoliko godina i sastavljeno je od jednakog broja uglednih novinara i javnih liènosti iz cijele zemlje koje nemaju politièke i državne funkcije. Ono je u stanju da mnogo brže od suda i jeftinije (u stvari, potpuno besplatno za ljude koji mu se obraæaju) razriješi veæinu ovakvih sporova i, u sluèajevima kad je to potrebno, pruži punu satisfakciju svima koji misle da je njihovo ljudsko dostojanstvo i ugled narušeno u bilo kojem tekstu u bilo kojoj novini.
Problem, meðutim, nije u njemu, veæ u medijima koje ne pružaju podršku i ne ohrabruju rad Vijeæa. A kad to veæ ne èine oni koji bi po prirodi stvari morali biti najviše zainteresovani za to, ne može se onda oèekivati ni od javnosti da ona više od samih novinara vjeruje u taj sistem samoregulacije.
Zato Vijeæe godišnje u prosjeku dobije tridesetak žalbi graðana, a sudovi, kao što vidimo, na stotine.
Mehmed Haliloviæ je zamjenik Ombudsmena FBiH za medije i dugogodišnji novinar. © Media Online 2005. All rights reserved.
Tekst je napravljen u okviru projekta Medijska saplitanja zemalja u tranziciji koji podržava Mreža za profesionalizaciju medija jugoistoène Evrope (SEENPM), a izvodi Media plan institut Sarajevo sa partnerskim organizacijama – Medija centar Beograd, Albanski medijski institut Tirana, Internacionalni centar za edukaciju novinara Opatija, Makedonski institut za medije Skopje i Crnogorski medijski institut Podgorica. Svi tekstovi æe krajem aprila biti dostupni u knjizi na engleskom i bosanskom/srpskom/hrvatskom jeziku.
|
|
08.04.2009