Ovim tekstom se želi ukazati na potrebu medijskog obrazovanja u svijetu koji uveliko određuju i prožimaju mediji. S tim ciljem su dati obrisi medijalizacije, medijske funkcije, trenutnih medijskih trendova i razvoja na međunarodnoj medijskoj sceni, kao i društvenog razvoja. Navedeni su problemi koji bi mogli proisteći iz ovih trendova, a rasvijetljeni su medijski obrazovni pristupi, koncepti i razlozi za medijsko obrazovanje. "Medijska kompetencija"ť koja se danas posmatra kao kulturna tehnika i ključna vještina, mogla bi se definisati i kao "�sposobnost kretanja u svijetu medija na kritičan, refleksivan i nezavisan način, sa osjećajem za odgovornost, uz korištenje medija kao sredstava za nezavisno i kreativno izražavanja"™. (Evropski centar za medijsku kompetenciju). Ĺ taviše, data su glavna područja i primjeri praktičnog medijskog obrazovanja i navedeni su glavni problemi, kao i izazovi današnjice.

            Cilj ovog teksta je da ohrabri diskusiju i komentare koji bi doprinijeli razvoju i poboljšanju medijskog obrazovanja.

2.      Medijalizacija

Mi živimo u složenom društvu koje je funkcionalno razdijeljeno na društvena područja kao što su ekonomija, pravo, politika, nauka, obrazovanje, umjetnost i religija, da imenujemo samo najbitnije. Sva ova područja su i sama složena i podijeljena na podpodručja ili podsisteme. Ova povećana složenost dovodi do sve veće potrebe za komunikacijom između ovih različitih dijelova čime se osigurava funkcionisanje društva kao cjeline. Proces globalizacije je pridonio ovoj složenosti. Ovi komunikacijski procesi se sve više vrše putem medija. Ovo se odnosi i na javnu i na privatnu komunikaciju. Masovnu komunikaciju sve više upotpunjuje komunikacija u okviru manjih grupa ili fokusnih grupa kao što je e-mail, kompjuterska konferencija, novinske grupe i desktop video konferencija. Mediji pokrivaju skoro sav tok informacija u društvu. Medijske funkcije i medijski efekti su zaista višestruki i uključuju informisanje, društvenu koheziju, zabavu, određivanje dnevnog reda, obrazovanje, oblikovanje i utjecaj na mišljenja i stavove, kontrolu, kritiku, integracije, razonodu, strukturu svakodnevnih obaveza, obezbjeđivanje tema za razgovor, postavljanje obrazaca ponašanja i tome slično.

3.      Mediji i društvene promjene

Ja mislim da nema puno ljudi koji se ne bi složili sa mišljenjem da je svijet radikalno drugačiji u posljednjih nekoliko decenija od bilo kojeg perioda do tada. "�Sve veći ekonomski, tehnološki i, donekle, politički procesi globalizacije koji se odvijaju od 1980-ih godina prouzrokovali su dramatične preokrete skoro posvuda u svijetu."™ (Lange, 1999) Deregulacija, u kombinaciji sa ubrzanim promjenama u komunikacijama i kompjuterskim tehnologijama, učvrstila je kretanje ka integrisanom svjetskom tržištu. U isto vrijeme, svjedoci smo "�istorijske promjene "¦ od centralizacije ka decentralizaciji"™ (Sanders, 1998).

            Prema mišljenju Sandersa, ljudi su "�segmentirani u samostalne zajednice i interesne grupe koje se međusobno natječu"™. Ovaj proces fragmentacije je prouzrokovan "�viškom uspjeha u centralizaciji, djelimično tehnologijom, a djelomično propašću starih ideologija."™ On takođe kaže da je "�ideološki identitet uvenuo, dok je etnički identitet "¦ procvao"™. (1998).

            Primjedba da mediji kao što su knjige, TV kanali, radio kanali, novine, časopisi, mobilni telefoni ili Internet prožimaju sve oblasti života, da "�sve što znamo o našem društvu, o svijetu u kome živimo, znamo iz masovnih medija"™ (Luhmann: 1996:9), da na naša viđenja i opažanja svijeta značajno utiču konstrukcije realnosti koje pružaju mediji, dovela je do posmatranja masovnih medija kao jednog od najmoćnijih sredstava promjena u društvu. Zbog funkcija, modaliteta i uloge medija u društvu, oni imaju tendenciju da prisiljavaju na inovacije i unaprijeđuju razvoj. Sociološki koncept pluralizma, što je jedna od centralnih karakteristika postmodernizma, velikim je dijelom uzrokovan medijima. Kao rezultat ekonomskog prosperiteta, bar u industrijski razvijenim zapadnim zemljama, ljudi su suočeni sa raznolikošću izbora u bezbroj oblasti, od ishrane do slobodnog vremena, od prevoza do obrazovanja, od informisanja do životnog stila, od vrijednosti do vjerskih ubjeđenja. Tsekos ukazuje na to da je "�otkriće televizije i drugih oblika elektronske komunikacije imalo značajnog utjecaja na razvoj postmoderne misli."™ (1999)

            Kultura, onakva kakvom je predstavljaju masovni mediji, pretvara se u kulturu masovne komunikacije, kao i u kulturu masovne potrošnje, koja se često naziva "McDonaldizacija"ť i u kojoj se individualizam najčešće ispoljava putem individualnih potrošačkih izbora, zbog čega je današnja tržišna ekonomija stvorila ideju višestrukih realnosti i identiteta.

            Koncepti individualizma i identiteta su usko povezani sa pluralizmom. Identitet može biti usmjeren na nacionalno, vjersko, moralno, na slike, na modu, na stil i slično. Različiti identiteti koje ima jedna osoba se preklapaju i miješaju. Pretpostavlja se da je važnost identiteta povezana sa povećanjem nesigurnih i nestabilnih, dinamičnih, "�fleksibilnih"™ ili "�mobilnih"™ životnih uslova. Prema mišljenju Baumana, identitet je "�ime dato bijegu za kojim se traga u neizvjesnosti"™ (U Ferguson, 2000:7). Mediji pružaju mnoštvo mogućih obrazaca identiteta.

            Pored toga, svjedoci smo sve veće sumnju u apsolutni karakter vrijednosti i ubjeđenja, dovođenja u pitanje apsolutnih i univerzalnih istina, relativizma, pojave alternativnih porodičnih jedinica i višestrukih uzora za život udvoje i odgoj djece. Takođe se može primijetiti nazadovanje bivših sila, novo siromaštvo, nove različitosti i nejednakosti, skepticizam u progres, reakcije protiv tehnologije, nacionalističke tendencije i mnogo toga drugoga. Samo po sebi je očito da se masovni mediji ne mogu smatrati odgovornim za razvoj globalizacije ili stvaranje informacijskog društva, ali svi ovi procesi su pod uticajem i uveliko oblikovani medijima jer nijedna politička ili poslovna interesna grupa ne može djelovati bez medija.

4.      Trenutni razvoj situacije na međunarodnoj medijskoj sceni

Sa globalnog stanovišta se mogu primijetiti sljedeći trendovi:

            Pojava novog komunikacijskog sistema, poznatog kao medijamatika. On se pojavljuje kao glavna karakteristika žarko iščekivanog informacijskog društva i predstavlja proizvod kombinacije tehničkih, ekonomskih i političkih trendova digitalizacije, liberalizacije, konvergencije i globalizacije u sektoru komunikacija (Latzer, 1997). Na nivou Evrope, kao i na različitim nacionalnim nivoima, donešene su stroge mjere politike radi unaprijeđenja informacijskog društva. Među njih spada liberalizacija telekomunikacija, uspostavljanje jasnog zakonskog okvira za e-privredu, kao i istraživanje i razvoj u ključnim područjima. Ova inicijativa za eEvropu "�ima za cilj da omogući on-line pristup svakom građaninu, svakom domu, školi, firmi i upravi"™, "�da time stvori digitalno pismenu i poduzetničku Evropu"™ i "�da osigura informacijsko društvo koje obuhvata sve svoje dijelove. (Evropska zajednica, 2000).

            Liberalizacija i komercijalizacija: Politička i ekonomska liberalizacija, kao i deregulacija, globalno mijenjaju medijske industrije. To dovodi do veće raznolikosti, ubrzanog smanjenja nacionalnih medija (elektronskih i štampanih), množenja komercijalnih medija i porasta medija u okviru manjih zajednica.

            Globalna konvergencija u sektoru telekomunikacija, medija i informatičkih tehnologija se može posmatrati na različitim nivoima: na tehničkom nivou (putem digitalizacije), na poduzetničkom nivou (putem strateških povezivanja i ujedinjenja), na geografskom nivou (prelaženje nacionalnih granica), na nivou sadržaja (zajednički tok i miješanje sadržaja, žanrova i tema) (Meier, 1999:29f).

            Došlo je do opšte ekspanzije medija i medijske ponude, kao i do sofisticirane i elaborirane tehnike prezentacije putem digitalne tehnologije, npr. sve kreativnija interakcija sa medijskim sredstvima ili tehnikama ozvučenja i miksanja u živoj i snimljenoj muzici.

            Može se vidjeti rastuća diferencijacija, segmentacija i fragmentacija medijske publike na komunikacijske podkulture, kao i iskupljenje masovnih komunikacija u tradicionalnom smislu kroz individualizirane oblike komunikacije. Ovo rezultira u sve većem broju posebnih interesnih grupa u svim tipovima medija, kao i visoko individualnom kombinacijom upotrebe medija.

            Procesi medijske koncentracije se mogu posmatrati po čitavom svijetu. Jedan od najspektakularnijih procesa koncentracije prošle godine je prestavljao spajanje između America Online, najvećeg Internet provajdera u Americi, i Time Warner (Time Magazine, CNN). AOL Time Warner ima potencijal da dosegne svakog Amerikanca u ovom ili onom obliku. U Evropi smo mogli posmatrati preuzimanje većinskog djela RTL Grupe od strane medijskog diva Bertelsmanna.

            Samo-referentnost kao određujući faktor u funkcionisanju medija: Svaki medij sve više predstavlja i oslikava sam sebe, poziva se na svoju vlastitu produkciju, ponekad na samoironičan način. Svaki program obećava nastavak ili podsjećanje na starije programe. U novinama i časopisima postoje rubrike o medijima i komunikacijama. Ovo se smatra oblikom samoočuvanja i stvaranje identiteta među ogromnim brojem drugih medija.

5.      Predviđeni problemi

Neki od gore navedenih razvojnih trendova nude zastrašujuće mogućnosti. Međutim, oni takođe izazivaju i mnoge bojazni:

Procesi globalizacije i koncentracije dovode do razmišljanja o tome "�kako osigurati disperziju kontrole nad komunikacijskim sistemima i industrijama"™. (Mc Quail, 1999:23). Takođe treba razmisliti i o "�prijetnji nadgledanja i tajnog bilježenja svih aktivnosti"™.

            Problem učešća i pristupa: Samo oni koji imaju pristup novim tehnologijama i koji znaju njima baratati će moći da učestvuju u informacijskom društvu. Hipoteza o "�rupi u znanju"™ pretpostavlja da se rupe u informisanju i znanju neće smanjivati, nego će ostati iste ili će se čak i povećati, naročito u situaciji sve veće diferencijacije medijske publike. Mogla bi se razviti društva onih koji su informativno bogati i onih koji su informativno siromašni i moglo bi doći do novih oblika socijalne isključenosti.

            Prelivanje informacija: Dok medji nude nebrojene izvore informacija, postaje sve teže orijentisati se. Vještina dolaženja do informacija i vještina korištenja znanja postaju nužne.

            Problem komercijalizacije i kvaliteta sadržaja: Novinske organizacije kojima je zarada na prvom mjestu su izložene velikom pritisku da povećaju čitalaštvo tako što će od vijesti praviti senzacije privlačenjem pažnje na jezive, vrlo emotivne priče koje nemaju značaja za život većine ljudi. Vrlo kvalitetni programi bi mogli pasti postrance. Pojednostavljenje, izjednačavanje ili personaliziranje bi mogli dobiti na težini. O pitanju prisustva nasilja u filmovima i njegovim mogućim efektima se već godinama uveliko raspravlja.

            Obimna upotreba medija: istraživači ukazuju na to da se stavovi korisnika medija mijenjaju u skladu sa sve većim nivoom korištenja novih medija, većem učešću i većoj izolaciji.

            Debalans između lične komunikacije i one putem kompjutera bi se mogao razvijati u korist ovog drugog oblika. Primarno iskustvo, koje se stiče putem čula, ugroženo je sekundarnim iskustvom ili iskustvom iz druge ruke, u kojem nam drugi, a to su uglavnom mediji, biraju, mijenjaju, pakuju i predstavljaju informacije. Granice između "�stvarne"™ realnosti i "�virtualne"™ realnosti su pomućene.

6.      Medijsko obrazovanje

Kao rezultat svega ovoga, medijsko obrazovanje dobija ogroman značaj. Masovni mediji su "�previše važni da bi bili ostavljeni kontroli profesionalaca i medijskih vlasnika"™, a mediji su "�vrijedna javna dobra koja moraju doprinijeti javnom interesu i razvoju društva"™. (Kumar, 2000).

            Treba naglasiti da su djeca i omladina, time što su ih socijalizirali mediji, razvili načine sticanja i korištenja medija koji su potpuno različiti od onih koje koriste njihovi roditelji. Oni ne prave razliku između "�svijeta"™ i "�svijeta medija"™. Oni mnogo lakše barataju medijima nego njihovi roditelji. Međutim, nekoliko studija je pokazalo da su adolescenti aktivni i samopouzdani korisnici medija, ali da oni takođe pokazuju značajnu naivnost u pogledu socijalnih i političkih struktura i pozadina. Sigurno je da medijsko obrazovanje ne može zamijeniti medijsku politiku ili obrazovnu politiku. U mnogim od ovih pomenutih oblasti će biti potrebno uključiti pravne ili druge regulatorne mjere. Studije, istraživanja i mnogobrojna iskustva u medijskom obrazovanju bi mogli predstavljati vrijedne izvore za političare i druge ljude koji donose odluke.

            U stvari, na evropskom nivou je preduzeto nekoliko koraka radi unapređenja medijskog obrazovanja. Vijeće Evrope se bavilo pitanjem medijskog obrazovanja, naročito Vijeće za kulturnu saradnju i Upravni komitet za masovne medije. Neki aspekti medijskog obrazovanja su dotaknuti u projektima "�Demokratija, ljudska prava, manjine: kulturni i obrazovni aspekti"™ i "�Obrazovanje za demokratsko građanstvo"™. Realizovani su projekti kao što su "�Urednička logika i građanstvo"™ i "�Učenje i podučavanje za demokratsko građanstvo: kritički pristupi medijima u građanskom obrazovanju"™. Podgrupe za medijsko obrazovanje su instalirane u okviru grupe nevladinih organizacija koja se zove "�Obrazovanje i kultura"™, a Parlamentarna skupština je izdala preporuke o "�etici novinarstva"™, "�migrantima, etničkim manjinama i medijima"™, "�moći vizuelne slike"™, "�medijima i demokratskoj kulturi"™. Već je pomenuta inicijativa eEvropa. Rad UNESCO-a u oblasti medijskog obrazovanja je zasnovan na "�Deklaraciji Gruenwald o medijskom obrazovanju"™ i "�Novim pravcima u medijskom obrazovanju"™. U Beču je 1999. godine održana konferencija pod nazivom "�Obrazovanje za medije i digitalno doba"™ (Vijeće Evrope, Izvještaj za 2000. godinu).

6.1.  Definicije medijskog obrazovanja

Medijsko obrazovanje je zajednički pojam koji obuhvata sve obrazovne aktivnosti vezane za medije u teoriji i praksi. Medijsko obrazovanje se može definisati kao:

nastavne prakse čiji je cilj razvijanje medijske kompetencije, shvaćene kao kritički i razborit stav prema medijima radi formiranja uravnoteženih građana koji su sposobni da sami rasuđuju na osnovu dostupnih informacija. Ono im omogućava pristup potrebnim informacijama, njihovu analizu i sposobnost identifikacije ekonomskih, političkih, socijalnih i kulturnih interesa koji se nalaze iza njih. Medijsko obrazovanje uči pojedince da tumače i proizvode poruke, da odabiru najpogodnije medije za komuniciranje i, konačno, da igraju veću ulogu u medijskoj ponudi i proizvodnji. (Vijeće Evrope, 2000).

Prema Kumaru,

Medijsko obrazovanje je kritična društvena analiza medija s ciljem podizanja svijesti i razumijevanja načina rada medija, onoga ko ih stvarno kontroliše i oblikuje, uloge profesionalaca, kao i reklamiranja, marketinga i odnosa sa javnošću u oblikovanju njihovog sadržaja, te različitih načina na koje publika tumači poruke medija. Primarni ciljevi medijskog obrazovanja su, dakle, podizanje svjesnosti, davanje moći i oslobađanje zajednice i društva kao cjeline. Ono se bavi unapređenjem jednakosti, socijalne pravde, demokratije, slobode, ljudskog dostojanstva i humanijeg društva. Metode ili strategije kojima se koristi su dijalog, refleksija i akcija (2000).

            Medijsko obrazovanje se može podijeliti na:

            Medijsku didaktiku: učenje sa medijima, uz korištenje medija, radi postizanja obrazovnih ciljeva.

            Medijsko znanje: odnosi se na tehnička znanja i konkretne osobine pojedinih medija.

            Medijske studije: prenošenje znanja o funkcijama medija, kao i o tehničkim, organizacionim, pravnim, ekonomskim, političkim i društvenim uslovima i preduslovima.

            Medijsko istraživanje: bavi se namjerama producenata i radnim uslovima, značajem i važnosti različitih simboličnih kodova koji se koriste u medijima, kao i ponašanjem primalaca. Obuhvata korištenje medija, kao i moguće posljedice u kontekstu medijskih poruka, njihovih sadržaja i ideologije (Baacke, 1994:325 u Lohl, 1997:3).

6.2.  Kratka istorija

Razvoj medijskog obrazovanja je usko povezan sa razvojem na medijskoj sceni, sa komunikacijskim studijama i sa pojavom pedagogije i obrazovanja. Ovdje ćemo dati samo kratku istoriju.

            Postoji jedva nekoliko istraživanja i međunarodnih poređenja o perspektivama, konceptima i školskoj praksi.

            Medijsko obrazovanje je započelo u različitim zemljama u različitim periodima i razvijalo je različite radne koncepte i pristupe. Polazna tačka skoro posvuda je bila ozbiljna zabrinutost roditelja, nastavnika i edukatora zbog predviđenih negativnih posljedica medija na djecu i omladinu. Pojava svakog novog medija je dovodila do novih bojazni i strahova.

            Prema Kumaru, korijeni medijskog obrazovanja se mogu pronaći u "�zebnji industrijski razvijenog Zapada da se pomiri sa rastom masovnih medija"™ (2000). Naročito je sve veća popularnost televizije i filma u 50-im i 60-im godinama dovela do pojačane zabrinutosti. Walsh ističe da su "�nastavnici ubrizgali masovne medije u svoje časove da bi pokazali koliko je to isprazno, smiješno i bezvrijedno. To je bio pokušaj da se učenici cijepe ili zaštite od opasnih klica trenutne medijske kulture"™ (2000).

            Nekoliko konferencija koje je sponzorirao UNESCO, od kojih je većina održana u Evropi, promovisale su ono što je nazvano "�Obrazovanje putem ekrana"™, a kasnije i "�Filmske studije"™, "�Medijske studije"™, "�Medijska pismenost"™, "�Edukomunikacija"™, "�Medijska pedagogija,"™ "�Obrazovanje za komunikacije"™ (Kumar, 2000). Postojali su i nacionalni razlozi za zastupanje medijskog obrazovanja, naprimjer u Ĺ kotskoj, gdje je otpor medijskom imperijalizmu Engleske doprinio da kritički pristup dobije podršku vlade i školskih vlasti. Kao rezultat toga, medijsko obrazovanje je ubrzo postalo školski predmet u Ĺ kotskoj. Ovo se takođe desilo i u Kanadi i u Latinskoj Americi. Kumor bilježi da su se potčinjeni narodi i potčinjene nacije priključile pokretu za medijsko obrazovanje mnogo ranije nego oni dijelovi svijeta koji su dominirali medijima, kao što su Sjedinjene Države koje su bile jedna od posljednjih zemalja "�koja se priključila karavanu medijskog obrazovanja"™ (2000).

            U 60-im godinama je medijsko obrazovanje počelo da se usmjeruje ka "�kritičkom primaocu"™, a cilj je bio ostvariti razumnu upotrebu medija. U 70-im godinama su započeti obrazovni programi na televiziji, a mediji su otkriveni kao alatke za obrazovanje i podučavanje, što je dovelo do određene opremljenosti škola medijima. Zaštitni pristupi su počeli da se povlače, prije svega zbog rezultata istraživanja o medijskim efektima koji su govorili da se medijski efekti ne mogu dokazati linearno, da ne postoje jednostavni poticaji i reakcije na medijske poruke. Identifikovan je cijeli skup varijabli koje se mogu umiješati i koje su odgovorne za medijske efekte, kao što su socijalno porijeklo, psihološki i lični faktori, obrazovanje, lična komunikacija sa predvodnicima mišljenja i mnoge druge. Pristup nazvan "�korist i zadovoljstvo"™, koji pretpostavlja da aktivni pojedinci koriste medije za zadovoljenje psiholoških, kulturnih i društvenih potreba, doveo je do istraživanja o upotrebi medija u svakodnevnom životu i obezbijedio studije koje su pokazale, sa sociološkog, socio-ekološkog ili medijsko-biografskog stanovišta, značaj koji mediji imaju za svakog pojedinog čovjeka. Komunikacijski procesi između medija i javnosti su počeli da se posmatraju sa sistematskog stanovišta, kao složeno međudejstvo sa nepredvidljivim efektima i kontraefektima. Danas su mnoga istraživanja posvećena medijskom stvaranju realnosti i načinu na koji se kreiraju značenja i tumače poruke.

            Medijsko obrazovanje se sprovodi u praksi po cijelom svijetu, ali razni pokušaji i načini realizacije se značajno razlikuju. Iako medijsko obrazovanje postoji već više od pola vijeka, ono je i dalje podložno individualnim i lokalnim inicijativama. U većini zemalja medijsko obrazovanje je još uvijek sporedna aktivnost kojom se bave nastavnici ili medijski edukatori u školama ili u radu sa omladinom. U nekim zemljama je započeto formiranje medijskih pokreta kao što su akcione grupe gledalaca, naprimjer Action for Chilren"™s Television (Akcija za dječiju televiziju) u Sjedinjenim Državama, Britaniji i Japanu. Kumar ističe: "�Energični pokušaji UNESCO-a već više od jedne decenije da se ovaj predmet unaprijedi na različitim nivoima obrazovanja imali su malo uspjeha, osim u nekoliko zemalja bogatijeg Zapada (Australija, Velika Britanija i Kanada) i u Latinskoj Americi (2000). Ovo se može posmatrati kao "�izvorni pokret"™ koji se tek u posljednje dvije decenije razvio "�od sporedne tendencije ka postajanju sastavnog dijela nastavnog plana i programa u različitim kontekstima"™. (Green, 1991, u Kumar, 2000).

6.3.  Pristupi i koncepti

David Considine nabraja sljedeće pristupe:

a)      Estetika i razumijevanje

Ovdje spada proučavanje jezika, gramatike i vokabulara na filmu, televiziji i drugim medijima. Teži priznanju načina na koji elementi kao što su osvjetljenje, zvuk i mizanscena nose i prenose značenje. Takođe je povezano i sa literaturom putem kodova i konvencija žarna i ključnih elemenata kao što su lik, zaplet i ishod. Medijska proizvodnja kao što su film ili reklame gledaju se i čitaju kao tekstovi. Ovaj pristup se takođe odnosi i na koncept vizuelne kompetencije.

b)      Produkcija

Takozvani pristup koji je orijentisan ka akciji teži da umanji pasivnost publike i da uključi publiku u proizvodnju programa. Zasnovan je na Chomskyjevoj pretpostavci da svako ljudsko biće ne samo da je "�u stanju da komunicira"™, već u sebi sadrži specifičnu "�kompetenciju u komuniciranju"™. Ovo se jedino može izraziti, pokazati i razviti ako se prevede u akciju, u ovom slučaju u medijsku akciju. (Baacke 1994:330, u Lohl, 1997). Novinarski pristup je usko povezan sa ovim pristupom. On može uključivati fotografiju, kinematografiju, proizvodnju video snimaka i radio programa, web stranica, časopisa, reklama i slično.

c)      Građanstvo:

Odgovorno građanstvo uključuje informisano donošenje odluka. Medijska pismenost bi trebala unaprijediti vještine kritičkog razmišljanja koje su potrebne za razumijevanje složenih pitanja sa kojima se suočava moderno društvo. U U.S. News and World Report se, naprimjer, kaže: "�Televizija je toliko usmjerena na slike i toliko vremenski ograničena da u normalnom toku izvještavanja ne može obezbijediti kontekst koji pruža značenje i perspektivu."™ Medijsko obrazovanje pruža priliku za analizu uloge koju mediji, a tu spada i reklamiranje, igraju u političkom procesu. Ono može učenicima dati mogućnost da razlikuju stil od suštine, temu od slike, politiku od ličnosti i retoriku od realnosti. U sadašnjem vremenu su takve vještine suština budućnosti informisanog društva. Srodan ovome je i reprezentativni pristup koji je usmjeren na pitanja ideologije, moći i politike predstavljanja.

d)      Zaštita:

Na nastavnike i edukatore se često gleda kao na čuvare nevinih i ranjivih. Jedan od najtradicionalnijih pristupa medijima je da mediji "�tjeraju"™ ljude da nešto urade, to jest da postoji odnos između onoga što vidimo i čujemo i onoga što mislimo i radimo. Obrazovanje učenika, roditelja i građana da prepoznaju tehnike ubjeđivanja koje oglašivači koriste da bi reklamirali alkohol, duhan i druge potencijalno štetne proizvode, moglo bi predstavljati jedan vid odbrane. Tu takođe mogu spadati i težnja ka pravnim i drugim regulatornim sredstvima, kao što su filteri ili zabrana sadržaja koji se smatraju opasnim kao što su radikalni politički ili pornografski sadržaji (Considine, 1994).

e) Instruktivni, tehnološki i kvalifikacioni pristupi posmatraju medije kao sredstva za poboljšanje procesa učenja i oni se često primjenjuju prilikom uvođenja novih komunikacijskih tehnologija.

            Postoji još nekoliko koncepata, kao što je kritično-autonomni pristup, slavljenički pristup ili obrazovni pristup. U praktičnom medijskom obrazovanju se vrlo često kombinuju i miješaju različiti pristupi.

6.4.  Medijska kompetencija i medijska pismenost

Termini "�medijska pismenost"™ i "�medijska kompetencija"™ se danas često koriste kao sinonimi. Ovaj termin se ponekad odnosi na vještine vezane za neki konkretni medij kao što je kompjuterska pismenost ili za grupe medija kao što je tehnološka ili digitalna pismenost, dok medijska kompetencija uključuje sve ove različite vrste pismenosti, to jest ne samo vještine, nego takođe i znanje i upućenost. Izgleda da su naročito društvene i orijentacijske kompetencije, kao što su sposobnosti prilagođavanja promjenljivim društvenim situacijama i sposobnost integrisanja novih tehnologija u vlastite živote, uključene u širi koncept kompetencije.

            Medijska kompetencija, koja se često posmatra kao kulturna tehnika, znači "�sposobnost kretanja po svijetu medija na kritički, reflektivan i nezavisan način, sa osjećajem za odgovornost, koristeći medije kao sredstvo za nezavisno i kreativno izražavanje"¦"™ To je ključna vještina u "�radu, obrazovanju i daljnjem obrazovanju, kao i u slobodnom vremenu"™ i "�bitna je za sve ciljne grupe u društvu"™ (Evropski centar za medijsku kompetenciju).

            Pungente nabraja osam ključnih koncepata i razloga za medijsko obrazovanje:

·        mediji su konstrukcije, oni predstavljaju pažljivo izgrađene konstrukcije koje odražavaju mnoge odluke i rezultat su mnogih određujućih faktora. Medijska pismenost djeluje ka dekonstrukciji ovih konstrukcija.

·        mediji stvaraju realnost jer su odgovorni za posmatranje i iskustva na osnovu kojih mi gradimo naše lično shvatanje svijeta i njegovog funkcionisanja

·        publika pregovara o značenju u medijima: svako od nas nalazi značenje u medijima u zavisnosti od individualnih faktora: ličnih potreba i strahova, zadovoljstva, problema, rasnih i spolnih stavova, porijekla

·        mediji imaju komercijalne implikacije: kako na medije utiču komercijalni faktori, kako oni utiču na sadržaj, tehniku i distribuciju, pitanja vlasništva i kontrole

·        mediji sadrže ideološke i vrijednosne poruke: svi medijski proizvodi na neki način predstavljaju reklamu. Glavni mediji prenose eksplicitne ili implicitne ideološke poruke o prirodi dobrog života, vrijednosti potrošnje, ulozi žena, prihvatanju vlasti. Mediji imaju moćan komercijalni uticaj na proizvodnju određenih vrsta sadržaja tako da upoznatost sa interesima kojima oni teže umanjuje opasnost od manipulacije

·        mediji imaju društvene i političke implikacije: mediji imaju veliki uticaj na politiku i na formiranje socijalnih promjena

·        oblik i sadržaj su usko povezani sa medijima: svaki medij ima svoju gramatiku i kodifikuje realnost na svoj osobeni način. Različiti mediji različito izvještavaju o istom događaju

·        svaki medij ima jedinstveni estetski oblik (1989).

6.5.  Glavne oblasti praktičnog medijskog obrazovanja

Medijsko obrazovanje se može posmatrati kao podsistem obrazovnog sistema. Ono je posljednjih decenija najviše usmjereno na djecu i omladinu. Danas se zbog medijalizacije i ideje o "�obrazovanju koje traje cijeli život"™ oblast medijskog obrazovanja širi.

            Jaslice, mala škola i obdanište: Postoje mnogi televizijski programi, pa čak i kompjuterski kursevi, za vrlo malu djecu. Medijsko obrazovanje počinje u ovom ranom stadiju u nekoliko zemalja. Zapanjujući broj studija se bavi istraživanjem medijskih navika u ovoj dobnoj skupini, a u nekoliko zemalja se nude treninzi za edukatore. U nekima postoje online savjetovališta koja preporučuju filmove ili kompjuterske igre.

            Porodice, roditelji: Na medijske navike djece utiču navike njihovih roditelja. Većina roditelja je neinformisana ili bespomoćna u pokušaju da pomiri svoje vlastito životno i profesionalno iskustvo sa enormnim tokom informacija kojim su preplavljenja njihova djeca. Savjetovališta za roditelje već postoje u nekim zemljama u različitim oblicima kao što su predavanja, diskusije u školama, te savjetodavne usluge koje nude medijski centri.

            Ĺ kole: One su još uvijek centralna mjesta gdje treba vršiti medijsko obrazovanje. Ono se nalazi u nastavnim planovima i programima u mnogim evropskim zemljama, ali praktična primjena još uvijek predstavlja problem. Naročito je nedovoljna kvalifikovanost nastavnika i obezbjeđivanje nastavnog materijala, što predstavlja osnovne elemente. Takođe još uvijek postoje nejasnoće oko mjesta koje medijsko obrazovanje treba da ima u nastavnom planu i programu: da li se treba podučavati kao zasebna disciplina ili ga treba rasporediti po cijelom programu. Raspravlja se o metodologiji nastave, ciljevima kojima se teži i procjenjivanju rezultata. Još jedan problem je usmjerenost škola na štampane medije i kognitivne vještine i njihov prezir prema "�emocionalnim"™ audio-vizuelnim medijima. U ovome ulogu igra i generacijski jaz između nastavnika i učenika. Zbog primjene novih informacijskih i komunikacijskih tehnologija, škole se suočavaju sa mnogim problemima vezanim za didaktiku i metodologiju multimedija. Pretpostavlja se da će se koncept škola, kao i uloga nastavnika, morati promijeniti, naročito u svjetlu činjenice da su djeca obično kompjuterski pismenija od svojih nastavnika. I učenici i nastavnici će se naći u ulozi onih koji uče, s tim što će se uloga nastavnika mijenjati od osobe koja zna sve ka osobi koja ima ulogu trenera, vodiča ili upravnika.

            Omladinske organizacije: Zbog rasprostranjene medijske upotrebe mladih ljudi, mnoge omladinske organizacije se već godinama bave i eksperimentišu sa medijskim obrazovanjem, često koristeći aktivne pristupe kao što je proizvodnja video snimaka, časopisa ili web stranica.

            Medijsko obrazovanje koje vrše mediji i medijski profesionalci: Postojeće inicijative koje poduzimaju tradicionalni masovni mediji su se pokazale izuzetno uspješnim. Medijsko obrazovanje koje vrše mediji se može obavljati na više načina: obezbjeđivanjem objekata za sticanje iskustva u proizvodnim procesima ili pružanjem pomoći, kreiranjem obrazovnih programa ili tekstova u novinima u saradnji sa određenim ciljnim grupama, te obezbjeđivanjem prostora u novinama, TV ili radio programima za objavljivanje vlastite produkcije.

            Preduzeća i firme: u ovim oblastima dominiraju kvalifikatorni pristupi, naročito u pogledu novih medija. Međutim, sve veći broj firmi otkriva da medijski pismene osobe imaju ogromnu vrijednost u današnjim poslovnim odnosima i oni poklanjaju naročitu pažnju sticanju složenijih sposobnosti u ovoj oblasti. Takve inicijative postoje u mnogim zemljama. Evropski centar za medijsku kompetenciju u Njemačkoj djeluje u saradnji sa Mekonetom, kooperativnoj, organizacionoj i virtualnoj mreži lokalnih centara za medijsku kompetenciju, s ciljem pružanja nekomercijalnih posredničkih, savjetodavnih i informacijskih usluga u obliku javno-privatnih partnerstava sa različitim ciljnim grupama po pitanju novih medija. Potrošači, mala preduzeća i penzioneri se mogu informisati o razvoju u medijskim oblastima i uspostaviti kontakte.

            Univerziteti i pedagoške škole: Oni se još uvijek sporo prilagođavaju potrebama medijskog obrazovanja, naročito u oblasti istraživanja. Postoji samo nekoliko uporednih i procjenjivačkih studija o efektima medijskog obrazovanja. Obuka nastavnika i medijskih edukatora se još uvijek nalazi na samom početku. U cijelom svijetu postoji samo nekoliko profesura u medijskom obrazovanju. Profesionalizacija je započela u nekoliko evropskih zemalja.

Penzioneri: Najstariji građani imaju problema da održe korak sa modernim razvojem, naročito u oblasti novih medija. U nekoliko zemalja se organizuju kursevi na kojima se podučava online i offline digitalna pismenost, kao i opšte medijske obrazovne aktivnosti.

6.6 Glavni problemi i izazovi

            Kao i u slučaju medija, i medijsko obrazovanje prolazi kroz period transformacije i tranzicije jer se njegovi fokusi mijenjaju, a težišta prestruktuiraju.

            Neki od problema koji su se pojavili su već pomenuti. Procesi globalizacije i koncentracije i njihova potencijalna opasnost za demokratiju i slobodu štampe i izraza se trebaju posmatrati sa pojačanom pažnjom. Kvalitet medijskih sadržaja se mora kritički ocjenjivati, a sticanje vještina prolanaženja informacija i orijentacije biće nužne da bi se spriječio disparitet u učešću.

            Nadalje, medijski edukatori će se morati suočiti sa sljedećim:

·        brzim rastom medijskih industrija, ubrzanim promjenama uslova u kojima mladi ljudi odrastaju i brzim razvojem novih žanrova i formata;

·        promijenjenom ulogom škola kao jedinih prenosnika informacija i znanja, kao i promijenjenom ulogom nastavnika;

·        promijenjenim načinom učenja zbog multimedijskog i hipertekstualnog okruženja u kome se uči. Medijski edukatori će morati pronaći načine da školi prenesu značaj medijske kompetencije u širem smislu;

·        promijenjenim i ponekad olakšanim uslovima za izvođenje medijskog obrazovanja zbog multimedijskih aplikacija.

Sljedeći faktori su nužni za razvoj medijskog obrazovanja:

·        proširenje oblasti medijskog obrazovanja, naročito zato što neformalno obrazovanje i učenje tokom cijelog života postaju sve važniji. Ovo treba biti usmjereno ka današnjim odraslim ljudima i budućim odraslim ljudima i moraće se pobrinuti da ne isključi nijednu društvenu grupu iz svojih aktivnosti;

·        saradnja sa medijskim profesionalcima i njihovo učešće u medijskom obrazovanju, kao i kontakti sa medijskim industrijama;

·        razvoj novih načina komunikacije i vršenje medijskih obrazovnih zadataka putem virtualne pedagogije, obrazovanja na daljinu, otvorenog obrazovanja ili TeleMonitoringa;

·        povezivanje na međunarodnom, evropskom, nacionalnom, regionalnom i lokalnom nivou, kao i saradnja sa stručnim konsultantima;

·        povećana saradnja među nastavnicima, edukatorima i roditeljskim organizacijama;

·        istraživanje i ocjenjivanje medijskih obrazovnih aktivnosti putem obrazovnog istraživanja i putem unakrsnog naučnog istraživanja i razvojnog rada;

·        ofanzivni odnosi sa javnošću, predstavljanje ciljeva medijskog obrazovanja, modeli koji su se pokazali najbolji u praksi i pilot projekti;

·        optimističniji pristup medijima, bez gubljenja samokritičnog odnosa, jer mediji i njihova ponuda mogu obogatiti naše živote u mnogim oblastima.

U svakoj zemlji je od vitalne važnosti da se poduzmu adekvatne mjere u medijskoj i obrazovnoj politici radi podržavanja usvajanja medijskog obrazovanja u različitim oblastima.

7.      Završne napomene

Na zemaljskoj kugli se provode mnogobrojne aktivnosti u oblasti medijskog obrazovanja. Svake godine se o toj temi objavljuje na stotine knjiga. Održavaju se festivali, konferencije i medijski kampovi. Ă�asopisi, fondacije i društva za medijsko obrazovanje raspravljaju o tekućim temama. Razvijaju se obrazovne alatke, video kasete i nastavna sredstva. Možemo se osloniti na baze podataka, portale, online kurseve, CD-Romove i portfolije. Stimulaciju i motivaciju pružaju modeli medijskog obrazovanja koji su se pokazali kao najbolji u praksi.

            Medijsko obrazovanje se može sprovoditi na mnogo načina, u većem ili manjem obimu. Sigurno je da je poželjno široko medijsko obrazovanje u većem obimu. Ali čak i manje aktivnosti koje provode pojedini nastavnici, škole i medijski profesionalci mogu biti efikasne, što je već dokazano istraživanjem. Svakom demokratskom društvu su potrebni budni, kvalifikovani novinari i građani koji su vrlo informisani i koji iskazuju medijsku kompetenciju.

            Generalno govoreći, medijsko obrazovanje u Bosni i Hercegovini se ne mora razlikovati od obrazovanja u drugim zemljama. Već su u upotrebi nove tehnologije, mada ispod evropskog nivoa (Bilalić, 2001). Tek su nedavno poduzeti koraci ka stvaranju tržišno orijentisanog sektora komunikacija stvaranjem jedinstvenog regulatornog tijela za ovaj sektor radi kombinovanja regulatornih odgovornosti za telekomunikacije sa onim za emitovanje (saopštenje za štampu Ureda visokog predstavnika, 2. mart 2001. g.). Koncepti i sadržaji medijskog obrazovanja će zasigurno morati biti prilagođeni konkretnoj situaciji i konkretnim potrebama ove zemlje. Biće potrebno, naprimjer, staviti veći naglasak na teme kao što su demokratija i mediji, vrijednost slobodnih i nezavisnih medija ili pitanja koja se tiču kvalitetnog novinarstva, ali pored ovih i sve druge gore navedene teme bi mogle biti interesantne.

Literatura:

Bilalić, Merim (2001) : Internet u Bosni i Hercegovini: Neki pokazatelji. Kratki izvještaj o istraživanju. Internet dokument. URL : http://www.mediaonline.ba/mediaonline/tekst_eng/1682.htm

Considine David (1994): Approaches to Media Education. Internet-document. URL: http://www.media-awareness.ca/eng/med/bigpict/medapp.htm#1

Council of Europe (2000) : Report on Media Education. Internet-document: http://stars.coe.int/doc/doc00/edoc8753.htm

European Community (2001) eEurope Initiative: An Information Society For All. Internet document: http://europa.eu.int/comm/information_society/eeurope/index_en.htm

European Centre for Media Competence. URL: http://www.ecmc.de/

Ferguson, Robert (2000): Global Interculturalism and the Dilemmas of Universalism: Teaching the Media after 2000. A paper to be delivered to the International Congress on Communication and Education, Sao Paulo, Brazil. Internet-document: www.eca.usp.br/nucleos/nce/pdf/140.pdf

Hart, Andrew (1997): Paradigms Revisited: Media Education in the Global Village. In: Media Education Centre. Frankfurt 1997.

Joint Hearing between the European Parliament and the Parliamentary Assembly of the Council of Europe (2000): Media Education. Internet-document: htp://www.europa.eu.int/geninfo/whatwasnew/032000.htm.

Kumar, Keval. J. (2000): Media Education in India: Strategies, Trends, Visions. Stockholm Media Education Conference. Internet-document. URL: http://home.swipnet.se/~w-52050/konf_keval_kumar.htm

Lange, Bernd-Peter (1999): Media Competence in the Age of Global Communication. Internet-document. URL: http://sef-bonn.org/sef/publications/pol-pap/no11/content.html

Latzer, Michael (1997): Mediamatik "“ Die Konvergenz von Telekommunikation, Computer und Rundfunk. Opladen.

Latzer et. al. (1999): Die Zukunft der Kommunikation. Phänome und Trends in der Informationsgesellschaft. Studienverlag Innsbruck "“ Wien.

Lohl, Horst (1997): International Comparisons in Media Education Research: experiences with a small-scale project and perspectives for further research. In: Media Education Centre. Frankfurt Papers 1997.

Luhmann, Niklas (1996) : Die Realität der Massenmedien. Opladen, Westdeutscher Verlag.

McQuail, Denis (1997): The Future of Communication Theory. In Latzer 1999.

Media Education Centre (1997): The Media Education Symposium at the European Conference on Educational Research. Frankfurt Papers 1997. Internet-document. URL: http://www.soton.ac.uk/~mec/MECWEB/ECERedit.pdf

Meier, Werner A. (1999): Was macht die Publizistik- und Kommunikationswissenschaft mit der Konvergenz? In Latzer 1997.

Ured visokog predstavnika, Saopštenje za štampu 2. mart 2001. god. Internet dokument: http://www.ohr.int/press/p20010302a.htm

Pungente, John (1989) : Eight Key Concepts of Media Literacy. Internet-document. URL: http://www.media-awareness.ca/eng/med/bigpict/8keycon.thm

Sanders, Franklin (1998): The Global Rise of Ethnic Nationalism. Internet-document. URL : http://www.dixienet.org/spatriot/vol2no2/member4.html

Tsekos, Mary Ellen (1999): The Rise of Postmodernism and the Globalization of Society. Internet-document. URL: http://www.wm.edu/SO/monitor/spring98/docs/#NOTE2

Walsh, Bill (2000): A brief History of Media Education. Internet-document. URL: http://www.medialit.org/ReadingRoom/Walsh/walsh1.html

Dr. Ingrid-Francisca Reichmayr, medijski pedagog (obuka nastavnika), komunikološki naučnik (istraživanje u oblasti Internet komunikacija), nastavnik u srednjoj stručnoj školi u Beču. ©Media Online 2001. All rights reserved.