S pojmom "autocenzura" biva isto Å¡to i sa svim pojmovima èije znaèenje je "opÅ¡tepoznato". To je rijeè za koju se ne traži pokriæe, kvalifikacija koja se poteže kad pomanjka volje da se stvari razjasne. Okvirno "autocenzura" se može oznaèiti kao samozatajnost, kao guÅ¡enje vlastite misli, na koje nas ne obavezuju zakoni države ni pravila profesije. Moje novinarsko iskustvo, pa i iskustvo autocenzure, je viÅ¡espratno. Poèeo sam (1980.) u komunizmu, pretrajao populizam, a evo su stigli i prvi znaci demokratske Crne Gore. Kad se sasvim apstraktno posmatra, novinarski poziv je u svim etapama u osnovi isti. I u socijalizmu su "sredstva informisanja" imala dug da pravovremeno obavjeÅ¡tavaju radni narod i da prokazuju negativne pojave i tendencije. Samo, u pozadini prièe o dugu i dužnostima, sistem je imao sve neophodne instrumente da tabuizira vlastite temelje: vodeæu ulogu Partije druga Tita i nesvrstanu politiku.

To je bila ona neprobojna granica, koja je onemoguæavala javni kritièki govor. Crnu Goru je krasilo joÅ¡ neÅ¡to – sve vrijeme komunizma ona nije imala ni zaèetke disidentskih gupa. U takvom druÅ¡tvu, odrediti polje "autocenzure" gotovo je nemoguæe. Nenapisati tekst koji ionako neæe niko objaviti, neizreæi misao za koju garantovano unaprijed znaÅ¡ da æe biti sankcionisana, teÅ¡ko je podvesti pod klasiènu definiciju "autocenzure".

Naravno da su se novinari razlièito vladali i u to doba u Crnoj Gori. Neki su se "sazuvali daleko prije vode", malobrojni udarali u sam zid neslobode. Ali, s ove distance, za razumijevanje "autocenzure" od pojedinaènog držanja mnogo je zanimljiviji fenomen koji nadilazi trajanje jednopartijskog sistema: fenomen ubijene potrebe za slobodom. Uzeæu sebe za primjer. Može mi se vjerovati da tih osamdesetih, kao mlad novinar državne "Pobjede", nijesam bio korumpiran, ni opsjednut karijerom, a ni posebno straÅ¡ljivo èeljade. Može mi se vjerovati, da nijesam pisao udvorièke skaske, naprotiv. Samo, ovo mi se vjerovati mora: nijesam tih godina napisao tekst o nužnosti ukidanja jednopartijskog sistema. JoÅ¡ preciznije: nijesam imao unutraÅ¡nju potrebu da ga napiÅ¡em. Govorim o ubijenoj misli, prije no Å¡to se ona i rodila. Treba malo izmjestiti ugao gledanja: možda niÅ¡ta tako autentièno ne svjedoèi o komunistièkom režimu kao autocenzura koje nijesmo bili svjesni, koja je bila prirodno stanje fakata: rezultat zarobljenog vremena i uma.

Kraj samrtne postelje komunizma – rijeè je o crnogorskom sluèaju –veselo je zaplesao populizam. Tek tad nas je stigla osveta autoritarne svijesti. ViÅ¡estranaèje je u Crnoj Gori zavedeno mimo volje veæine, pod naletom zbivanja na politièkom istoku. Organizovani samoupravljaè, prirodno se – kao da prelazi iz avlije u avliju – preobratio u bezimenu razdraganu masu, ponesenu nacionalnim èuvstvima. Autocenzura je, kako smo nedugo potom otkrili, dobila èudesna oblièja. Vatrene 1990. osnovali smo "Monitor", prvi nezavisni nedjeljnik u - eto sad - dugoj, dugoj istoriji Crne Gore.

Veæ od prvog broja, suoèili smo se s bedemom: autocenzurisanim èitaocem. Ljudi su izbjegavali da naÅ¡u novinu javno èitaju; "Monitor" u ruci bio je žig "izdajnika". Nije viÅ¡e glavni problem nas novinara bio strah od prijetnji vlasti – u graniènim situacijama èovjek se nekako razduži i sa sobom – veæ straÅ¡ni osjeæaj nemoæi da dopremo do èitaoca; osjeæaj provalije izmeðu naÅ¡e poruke i veæinskog, èak masovnog raspoloženja.

U takvim uslovima, dolazilo je do nehotiènog tumbanja novinarskih žanrova. Za ilustraciju: "Crnogorski rezervisti u sastavu JNA napali su Konavle i okolinu Dubrovnika," – ovako sroèena reèenica, èisto zanatski, je gola informacija. Ali, ovako objavljena 1991. godine u "Monitoru" ona je od veæine u Crnoj Gori doživljavana kao komentar – kao poruka koja vrijeða. I, Å¡to je najteže – ti isti ljudi su savrÅ¡eno znali ko toga dana pali komÅ¡ijsku zemlju. Kako nepovlaðivati, a doprijeti do ljudi od kojih se odbija sve Å¡to protivrjeèi svijetu njihovih emocija i predrasuda? Odgovor je podrazumijevao odluku: podvræi se autocenzuri, pa dozirati istinu, ili neoborivim èinjenicama izazivati Å¡ok javnosti. Izabrali smo da ne trgujemo i ne pogaðamo se lažima. Pokazalo se da pisati pretežno za istomiÅ¡ljenike, ma koliko ih je malo, ima smisla. To je i nama i njima pomoglo da saèuvamo svijest o normalnosti; tako smo se branili od samoæe. Vremenom se sumnja poèela Å¡unjati i po glavama opijenih. Da je kojim sluèajem prve i druge godine izlaženja u Crnoj Gori sproveden referendum, s pitanjem – da li likvidirati "Monitor", nama bi bilo presuðeno, i to barem dvotreæinskom veæinom. Poslije nekoliko godina, iako se i tada ogroman broj graðana nije slagao sa naÅ¡im stavovima, broj onih koji bi digli ruku za naÅ¡e ukidanje spao je na snoÅ¡ljivu mjeru. Hoæu reæi – samocenzura, sa ove i sa one strane pera, u uzajamnoj su vezi i to nije statièan odnos.

No najsuptilnije iskuÅ¡enje zadesilo nas je tek prije tri godine, nakon obrta u zvaniènoj crnogorskoj politici. Crnogorska vlast je sve do MiloÅ¡eviæevog pada imala status opozicije. IskuÅ¡enja su, u profesionalnom smislu, bila teža nego ratnih godina. Autocenzura, koja se generalno bazira na strahu i korupciji, ovog se puta raðala iz gotovo emocionalne korupcije. Na iskuÅ¡enju su se naÅ¡la nezavisna glasila: kako kritikovati vlast, kojoj svrgavanjem prijeti mnogo gora vlast; kako da se ne zažmuri na promaÅ¡aje "naÅ¡ih", kad svaku kritiku mogu, za svoju propagandu, zloupotrijebiti "oni"? Autocenzuri inspirisanoj domoljubnim razlozima, nijesu odoljeli mnogi od onih koji su, za ratova, izdržali baÅ¡ sve.                                                                                    Kako tad, tako i sad – poslije smjene vlasti u Beogradu, joÅ¡ se bolje vidi kako je autocenzura metastazirala. Ali na autocenzuru najmarljivije ispaljuju rafale oni koji nikada nijesu probali da plate cijenu svojih uvjerenja. Evo ih, ðe stignu guslaju kako je novinarstvo u Crnoj Gori sasvim slobodno, samo treba biti danonoæno budan, hrabar i neustraÅ¡iv. Tako se opet pojmovnom zbrkom zabaÅ¡uruje da umjesto mjerenja hrabrosti, treba mjeriti neÅ¡to drugo: zakonsku infrastrukturu, valjanost novinarskih organizacija, naèin regulisanja odnosa poslodavaca i novinara. Autocenzura jeste lièna drama kada je novinar pred izborom – ali ni država ni javnost nemaju razloga da ga uopÅ¡te stavljaju pred taj èin.

Esad Koèan je urednik u crnogorskom nezavisnom nedjeljniku ‘Monitor’. ©Media Online 2001. All rights reserved.