S pojmom "autocenzura" biva isto što i sa svim pojmovima čije značenje je "opštepoznato". To je riječ za koju se ne traži pokriće, kvalifikacija koja se poteže kad pomanjka volje da se stvari razjasne. Okvirno "autocenzura" se može označiti kao samozatajnost, kao gušenje vlastite misli, na koje nas ne obavezuju zakoni države ni pravila profesije. Moje novinarsko iskustvo, pa i iskustvo autocenzure, je višespratno. Počeo sam (1980.) u komunizmu, pretrajao populizam, a evo su stigli i prvi znaci demokratske Crne Gore. Kad se sasvim apstraktno posmatra, novinarski poziv je u svim etapama u osnovi isti. I u socijalizmu su "sredstva informisanja" imala dug da pravovremeno obavještavaju radni narod i da prokazuju negativne pojave i tendencije. Samo, u pozadini priče o dugu i dužnostima, sistem je imao sve neophodne instrumente da tabuizira vlastite temelje: vodeću ulogu Partije druga Tita i nesvrstanu politiku.

To je bila ona neprobojna granica, koja je onemogućavala javni kritički govor. Crnu Goru je krasilo još nešto – sve vrijeme komunizma ona nije imala ni začetke disidentskih gupa. U takvom društvu, odrediti polje "autocenzure" gotovo je nemoguće. Nenapisati tekst koji ionako neće niko objaviti, neizreći misao za koju garantovano unaprijed znaš da će biti sankcionisana, teško je podvesti pod klasičnu definiciju "autocenzure".

Naravno da su se novinari različito vladali i u to doba u Crnoj Gori. Neki su se "sazuvali daleko prije vode", malobrojni udarali u sam zid neslobode. Ali, s ove distance, za razumijevanje "autocenzure" od pojedinačnog držanja mnogo je zanimljiviji fenomen koji nadilazi trajanje jednopartijskog sistema: fenomen ubijene potrebe za slobodom. Uzeću sebe za primjer. Može mi se vjerovati da tih osamdesetih, kao mlad novinar državne "Pobjede", nijesam bio korumpiran, ni opsjednut karijerom, a ni posebno strašljivo čeljade. Može mi se vjerovati, da nijesam pisao udvoričke skaske, naprotiv. Samo, ovo mi se vjerovati mora: nijesam tih godina napisao tekst o nužnosti ukidanja jednopartijskog sistema. Još preciznije: nijesam imao unutrašnju potrebu da ga napišem. Govorim o ubijenoj misli, prije no što se ona i rodila. Treba malo izmjestiti ugao gledanja: možda ništa tako autentično ne svjedoči o komunističkom režimu kao autocenzura koje nijesmo bili svjesni, koja je bila prirodno stanje fakata: rezultat zarobljenog vremena i uma.

Kraj samrtne postelje komunizma – riječ je o crnogorskom slučaju –veselo je zaplesao populizam. Tek tad nas je stigla osveta autoritarne svijesti. Višestranačje je u Crnoj Gori zavedeno mimo volje većine, pod naletom zbivanja na političkom istoku. Organizovani samoupravljač, prirodno se – kao da prelazi iz avlije u avliju – preobratio u bezimenu razdraganu masu, ponesenu nacionalnim čuvstvima. Autocenzura je, kako smo nedugo potom otkrili, dobila čudesna obličja. Vatrene 1990. osnovali smo "Monitor", prvi nezavisni nedjeljnik u - eto sad - dugoj, dugoj istoriji Crne Gore.

Već od prvog broja, suočili smo se s bedemom: autocenzurisanim čitaocem. Ljudi su izbjegavali da našu novinu javno čitaju; "Monitor" u ruci bio je žig "izdajnika". Nije više glavni problem nas novinara bio strah od prijetnji vlasti – u graničnim situacijama čovjek se nekako razduži i sa sobom – već strašni osjećaj nemoći da dopremo do čitaoca; osjećaj provalije između naše poruke i većinskog, čak masovnog raspoloženja.

U takvim uslovima, dolazilo je do nehotičnog tumbanja novinarskih žanrova. Za ilustraciju: "Crnogorski rezervisti u sastavu JNA napali su Konavle i okolinu Dubrovnika," – ovako sročena rečenica, čisto zanatski, je gola informacija. Ali, ovako objavljena 1991. godine u "Monitoru" ona je od većine u Crnoj Gori doživljavana kao komentar – kao poruka koja vrijeđa. I, što je najteže – ti isti ljudi su savršeno znali ko toga dana pali komšijsku zemlju. Kako nepovlađivati, a doprijeti do ljudi od kojih se odbija sve što protivrječi svijetu njihovih emocija i predrasuda? Odgovor je podrazumijevao odluku: podvrći se autocenzuri, pa dozirati istinu, ili neoborivim činjenicama izazivati šok javnosti. Izabrali smo da ne trgujemo i ne pogađamo se lažima. Pokazalo se da pisati pretežno za istomišljenike, ma koliko ih je malo, ima smisla. To je i nama i njima pomoglo da sačuvamo svijest o normalnosti; tako smo se branili od samoće. Vremenom se sumnja počela šunjati i po glavama opijenih. Da je kojim slučajem prve i druge godine izlaženja u Crnoj Gori sproveden referendum, s pitanjem – da li likvidirati "Monitor", nama bi bilo presuđeno, i to barem dvotrećinskom većinom. Poslije nekoliko godina, iako se i tada ogroman broj građana nije slagao sa našim stavovima, broj onih koji bi digli ruku za naše ukidanje spao je na snošljivu mjeru. Hoću reći – samocenzura, sa ove i sa one strane pera, u uzajamnoj su vezi i to nije statičan odnos.

No najsuptilnije iskušenje zadesilo nas je tek prije tri godine, nakon obrta u zvaničnoj crnogorskoj politici. Crnogorska vlast je sve do Miloševićevog pada imala status opozicije. Iskušenja su, u profesionalnom smislu, bila teža nego ratnih godina. Autocenzura, koja se generalno bazira na strahu i korupciji, ovog se puta rađala iz gotovo emocionalne korupcije. Na iskušenju su se našla nezavisna glasila: kako kritikovati vlast, kojoj svrgavanjem prijeti mnogo gora vlast; kako da se ne zažmuri na promašaje "naših", kad svaku kritiku mogu, za svoju propagandu, zloupotrijebiti "oni"? Autocenzuri inspirisanoj domoljubnim razlozima, nijesu odoljeli mnogi od onih koji su, za ratova, izdržali baš sve.                                                                                    Kako tad, tako i sad – poslije smjene vlasti u Beogradu, još se bolje vidi kako je autocenzura metastazirala. Ali na autocenzuru najmarljivije ispaljuju rafale oni koji nikada nijesu probali da plate cijenu svojih uvjerenja. Evo ih, đe stignu guslaju kako je novinarstvo u Crnoj Gori sasvim slobodno, samo treba biti danonoćno budan, hrabar i neustrašiv. Tako se opet pojmovnom zbrkom zabašuruje da umjesto mjerenja hrabrosti, treba mjeriti nešto drugo: zakonsku infrastrukturu, valjanost novinarskih organizacija, način regulisanja odnosa poslodavaca i novinara. Autocenzura jeste lična drama kada je novinar pred izborom – ali ni država ni javnost nemaju razloga da ga uopšte stavljaju pred taj čin.

Esad Kočan je urednik u crnogorskom nezavisnom nedjeljniku ‘Monitor’. ©Media Online 2001. All rights reserved.