Novosti o medijima

Novinarstvo i demokratija Mediji u tranziciji

Novosti o medijima su petnaestodnevni servis koji govori o medijskoj situaciji u BiH, najvažnijim medijskim događajima, medijskoj legislativi, odnosu medija sa državom i međunarodnom zajednicom....

Pretplata na Novosti o medijma

S A Z E T A K

Broj 53, Serija I

Sarajevo, 06. mart 2000.

¨      Monitoring

Mediji u zacaranom krugu:

Dosadni programi, manjak profesionalizma i teski strukturalni uslovi

U prethodnom izdanju Novosti o medijima koje je objavljeno 21. februara, prezentirali smo rezultate naseg monitoringa koji se bavio pozicijom konferencija i izjava za stampu u najvaznijim bosansko-hercegovackim elektronskim medijima. Prema toj analizi, postoji ocigledna dominacija takvih priloga u okviru informativnog programa o domacim aktuelnostima. Najveci procenat ovakvih, ne-novinarskih kategorija registrovan je kod Radio Televizije Republike Srpske (RTRS), dosezuci 56,38% od ukupnog vremena posvecenog domacim aktuelnostima. Druga po kolicini takvih priloga bila je (sada vec bivsa) tv kuca EROTEL sa 28,63%, a na trecoj poziciji nasla se Televizija Bosne i Hercegovine (TV BIH) koja je u svom vecernjem dnevniku emitovala konferencije i izjave za stampu u trajanju od 19,11% od ukupnog vremena posvecenog zbivanjima iz BiH. Kao posljedica takve prakse, ovi mediji uglavnom su ignorisali teme i aktere izvan institucionalizovanih politickih okvira, te na taj nacin nisu ponudili dovoljno priloga o nevladinim organizacijama, umjetnicima, temama vezanim za ljudska prava, obrazovanje i kulturu uopste. Na drugom kraju ove ‘skale’ nalazi se OBN sa samo 2% programskog vremena posvecenog konferencijama i izvjestajima za stampu, i sa relevantnijim i interesantnijim programom uopste.

Vise je nego jasno da takva praksa ima ekstremno negativan utjecaj na kvalitet programa. Reduciraju se vrijeme i prostor dostupni znacajnim temama i akterima, a program je preplavljen nerelevantnim prilozima. Kao posljedica toga, javni diskurs je prepolitiziran i pretrpan. Dakle, umjesto da budu arena za evaluaciju razlicitih misljenja, pozicija i politickih opcija, ovi mediji funkcionisu kao obicni promoteri raznih politickih aktera i perspektiva. Ovo mozda doprinosi pluralizmu politicke scene i javnog diskursa ali takodje odvraca paznju od odgovornih aktera i vaznih tema na one nevazne. Cak sta vise, takva praksa takodje pasivizira novinare i njihove medije koji onda djeluju po kriterijima proste transmisije raznih izjava, proklamacija i opsteg politickog marketinga. Jos jedan zanimljiv trend koji smo primijetili jeste da su kroz takvu praksu izjave i konferencije za stampu primile status specificnog novinarskog zanra i ne tretiraju se kao obicni izvori informacija. Drugim rijecima, umjesto da konferencije i izjave za stampu koriste kao integrativni element nekih sirih priloga i vijesti, ovi mediji ih emituju kao nezavisne priloge. Kao posljedica toga, i mediji i publika postaju konacni gubitnici.

Na osnovu ovih rezultata, odlucili smo jos detaljnije istraziti osnovne procese i uvjete koji odredjuju gore opisanu medijsku praksu. U tom kontekstu, ponudili smo cetiri osnovne pretpostavke koje cine okvir ovog istrazivanja:

1.      Kao prvo, pretpostavljamo da gore opisana praksa moze biti posljedica opsteg manjka profesionalizma medju novinarima i urednicima.

2.      Druga mogucnost jeste da komunisticke navike, tj. raniji transmisivni karakter medija, jos uvijek imaju znacajan utjecaj na nacin prezentacije politickih aktera. Postoji osnova za pretpostavku da neki novinari i urednici jos uvijek smatraju obavezom nekriticki objaviti sve sto politicki akteri kazu.

3.      Kao treci moguci razlog naveli smo manjak transparentnosti u radu glavnih drzavnih institucija i time reducirani pristup izvorima informacija. Drugim rijecima, pretpostavili smo da mozda ograniceni pristup relevantnim informacijama tjera novinare da se prevashodno okrenu konferencijama i izjavama za stampu kao alternativnim izvorima informacija.

4.      I konacno, cetvrta mogucnost koju smo uzeli u obzir jeste opsti manjak medijske regulative u BiH, a posebno manjak osnovnih smjernica za selekciju aktera kojima se treba dozvoliti pristup medijima. Ovaj problem moze biti od velike vaznosti ako uzmemo u obzir ekstremnu fragmentiranost politicke scene u BiH koja je karakterisana desetinama politickih partija od kojih svega 7 ili 8 imaju politicki znacaj.

Na osnovu toga, sproveli smo intervjue sa urednicima i novinarima iz bosansko-hercegovackih medija kako bi dobili sto detaljniji uvid u ovu problematiku i tako testirali nase pretpostavke. Intervjui su se sastojali od 10 pitanja koja su reflektovala gore ponudjene pretpostavke, a odgovore na njih primili smo ili kroz direktne razgovore ili putem faxa.

Na ovaj nacin bili smo u stanju identifikovati skup uvjeta i uzroka za gore opisanu negativnu praksu. Kao prvo, postalo je jasno da je jedan od uzroka opsti manjak profesionalizma u medijima, ali i u procesima javne komunikacije uopste. Drugo, djelimicno su se potvrdile i tri preostale pretpostavke a dodatno smo detektovali daljnje strukturalne uvjete koji znacajno odredjuju funkcionisanje bosanskih medija.

Javna komunikacija zahtijeva iskustvo i znanje

Svi ucesnici intervjua su ocijenili dominaciju konferencija i izvjestaja za stampu kao vrlo stetnu za kvalitet informativnog programa. Opsti je utisak da takva praksa stavlja medije u vrlo pasivan polozaj naspram politickih aktera, koji ih onda zloupotrebljavaju u svrhu politickog marketinga. No ipak, jedan je novinar primjetio da generalno los kvalitet takvog programa steti kako i medijima koji ga emituju tako i politickim akterima cije su izjave i konferencije prezentirane. Drugim rijecima, dosadni programi koji se na taj nacin proizvode rezultat su dva faktora: s jedne strane je to proizvod opsteg manjka profesionalizma medju novinarima a posebno medju urednicima. S druge strane, to je takodje rezultat amaterskog pristupa politickih partija odnosima s javnoscu. Iako ove politicke stranke ocigledno misle da ce im stalna prisutnost u medijima koristiti, totalno odsustvo iskustva u odnosima s javnoscu moze samo proizvesti suprotan efekat. Dakle, i mediji a i prezentirane politicke partije postaju zrtva niskih profesionalnih standarda.

Mozemo reci da su svi intervjuisani novinari i urednici svjesni negativnih aspekata programa pretrpanih konferencijama i izjavama za stampu. No, takav kriticki stav namece nam jedno kljucno pitanje: zasto se onda takva praksa ne moze promijeniti? Na ovom mjestu nuzno je napraviti razliku izmedju odgovornosti novinara i urednika. Novinari su prisiljeni da rade u uspostavljenim okvirima i najveci dio odgovornosti nalazi se na strani urednika. Na kraju krajeva, urednici su ti koji biraju zadatke, usmjeravaju novinare, i vrse konacnu selekciju onoga sto ulazi u program. Zato, ne bismo trebali kriviti novinare jer su oni najizlozeniji a istovremeno najmanje zasticeni u cijelom tom sistemu. Novinari dobijaju zadatke i mozda i zele biti inventivni ali se istovremeno moraju uklopiti u sistem. A sistem ne prihvata horizontalne inpute dok god se njime upravlja kroz ekskluzivne vertikalne kanale komande koji dozvoljavaju samo minimum sloboda na svom donjem kraju.

U okviru tog konteksta, nuzno je postaviti skup dodatnih pitanja na koja su ukazali ucesnici intervjua. Kao prvo, koje su opste vrijednosti i norme u okviru kojih novinari rade? U kojoj mjeri su novinari u mogucnosti vidjeti i iskusiti razlicite perspektive i opcije koje postoje u drugim sredinama? Zatim, do koje mjere oni dobijaju intelektualnu i materijalnu stimulaciju za aktivniji angazman i istrazivacki rad? U kakvom drustvenom okruzenju su novinari i mediji prisiljeni da rade? I konacno, kakvi im vidovi edukacije stoje na raspolaganju? Sva ova pitanja od kljucne su vaznosti ako zelimo istraziti poziciju, rad i ulogu novinara i medija u sadasnjem bosansko-hercegovackom drustvu. Nuzno je govoriti o kontekstu ako zelimo razumjeti uocene probleme. Drugim rijecima, odgovore mozemo naci samo u dubljim strukturalnim problemima na kojima se i zasniva rad medijskih sistema uopste. To znaci da se moramo fokusirati na probleme medijske regulative, ekonomije, politickog sistema i kulture.

Nedovrseni regulativni okvir kao zbunjujuci faktor

Jedan od kljucnih faktora koji ima znacajan utjecaj na funkcionisanje medija kao i politickih aktera jeste nacin na koji oni tumace postojecu medijsku regulativu. Hoce li mediji biti stavljeni u pasivnu i podredjenu poziciju spram poplave politickih izjava, saopstenja i konferencija za stampu u mnogome zavisi i od samih medija. Tacno je da medijska regulativa, kako ju je razvila Nezavisna komisija za medije (IMC), promovira jednak pristup medijima ali ne kaze da sve sto politicki akteri izjave mora biti objavljeno. Mediji, tj. njihovi urednici, imaju neotudjivo pravo da sami biraju izvore i aktere na osnovu kriterija vrijednosti i relevantnosti vijesti sto se posebno odnosi na periode van predizbornih kampanja.

No, jedan od problema koji svakako treba uzeti u obzir jeste transparentnost. Iako su misljenja o ovom pitanju bila podjeljena medju intervjuisanim novinarima i urednicima, postoji utisak da manjak transparentnosti stavlja dodatni pritisak na medije prisiljavajuci ih da se okrenu konferencijama i izjavama za stampu kao primarnim izvorima informacija. IMC i Ured visokog predstavnika (OHR) prepoznali su ovaj problem i odgovarajuci zakoni bice doneseni. Drugi bitan problem koji tek treba da se razmotri jeste odnos izmedju medija u javnom vlasnistvu (na drzavnom kao i na lokalnim nivoima) s jedne strane i vladajucih politickih struktura s druge strane: ovo je polje na kojem se rjesavaju prava pitanja nezavisnosti i urednicke slobode. Ovaj problem ukazuje na jedan negativan aspekt politike medjunarodne zajednice koja se predugo fokusirala iskljucivo na probleme rada medija tokom predizbornih kampanja dok se totalno zanemarivala problematika vanizbornih perioda. Kao posljedica toga, opsti problemi pristupa informacijama i transparentnosti, problemi pristupa medijima kao i pitanja obaveza medija prema publici i vladajucim politickim strukturama ostala su nerazjasnjena. Dakle, nije ni cudo da u tako nedefinisanom okruzenju, i u okviru ekstremno turbulentne politicke scene, urednici (i novinari) imaju velikih problema kada pokusavaju donijeti odluke o principima pristupa i selekcije izvora. U vecini slucajeva najlakse je odluciti da se nikakve odluke ne donose i djelovati u skladu s inercijom politicke scene.

Mediji i autoritarna politicka kultura

Dodatni aspekt koji treba ozbiljno razmotriti jeste opsta politicka kultura koja znacajno oblikuje i samu medijsku scenu. Ovaj problem podrzao je nasu pretpostavku da navike iz starog sistema jos uvijek igraju vaznu ulogu u radu medija ali samo ako se promatraju u okviru mnogo sire perspektive: vijekovi autoritarne vladavine, pet decenija komunizma, i decenija radikalnih nacionalizama reducirali su kapacitet bosansko-hercegovackog drustva da adekvatno funkcionise. Autoritarne ideoloske strukture i prakse vrse znacajan utjecaj na rad medija, i ovaj utjecaj je vidljiv kako u samim medijima kao zasebnim institucijama tako i u odnosima izmedju medija i raznih politickih aktera u drustvu u cijelini. Dakle, medijski profesionalci jos uvijek rade u okviru specificnih autoritarnih normi, ali ova praksa posebno se tice politickih aktera i opstih socijalnih mehanizama kontrole. U takvim uvjetima, mediji u javnom vlasnistvu nalaze se u vanredno teskom polozaju: uobicajena je praksa politickih aktera koji su nosioci vlasti na lokalnim, entitetskim i drzavnim nivoima da se odnose prema takvim medijima kao da su u njihovom privatnom vlasnistvu. Politicki akteri cesto polazu prava na bezuvjetni pristup medijima. Kao posljedica toga, novinari i urednici neminovno su prisiljeni da idu linijom manjeg otpora ako se zele distancirati od pritisaka i eventualnih problema.

Koliko su duboko ukorjenjene takve autoritarne navike imali smo priliku sami iskusiti dok smo pokusavali dobiti intervjue s novinarima i urednicima jedne medijske organizacije u javnom vlasnistvu: urednici nisu bili ovlasteni dati odgovore bez dozvole sa visih nivoa ‘komandnog lanca’. U drugim slucajevima bili smo zamoljeni da u tekst ne stavljamo imena novinara i urednika koji su dali intervjue. Ove cinjenice ukazuju na uvjete u kojima urednici i novinari rade u svojim medijima, i stavljaju znak pitanja na mogucnost ostvarenja minimuma urednickih sloboda u takvim okolnostima. Drugim rijecima, osim ociglednih ogranicenja koja dolaze iz politickog okruzenja, mediji kao organizacije takodjer rade u skladu sa autoritarnim principima kontrole i podredjenosti. Ovo na kraju reducira kapacitet za donosenje odluka u takvim organizacijama, cime se takodje umanjuje osjetljivost takvih organizacija spram bitnih dogadjaja u okruzenju. Rezultat toga djelomicno je vidljiv i u neinventivnim i dosadnim programima.

Teski ekonomski uvjeti su glavna prepreka

No ipak, usprkos jasnoj vaznosti problema politicke kulture, medijskog zakona i profesionalizma, jedan problem izgleda da ima najveci znacaj medju svim ostalim: to je problem opste ekonomske situacije. Materijalni uvjeti su izuzetno teski i to je narocito izrazeno u oblasti medija. Zbog toga je najlaksi nacin za bilo koju medijsku instituciju da se usredsredi na dnevna zbivanja i da se previse ne angazuje u istrazivackom novinarstvu posto ono zahtijeva vrijeme, novac i iskustvo – sredstva koja su vrlo ogranicena u danasnjoj Bosni i Hercegovini. Ovakva situacija dodatno je otezana jer su mediji prinudjeni zaposliti mlade novinare koji nemaju iskustva niti obrazovanja ali su zato najjeftiniji na trzistu. Dakle, postoji opsti manjak materijalnih i ljudskih sredstava u lokalnim medijima sto neminovno ima negativan utjecaj na kvalitet programa. Uz sve to, bez unutarnjih kapaciteta za dodatno obrazovanje osoblja, vecina medija nalazi se u svojevrsnom ‘obrazovnom vakuumu’ gdje su nesposobni generisati potrebno iskustvo i znanje. Ovdje mozemo vidjeti kako se finansijske teskoce i manjak profesionalizma medjusobno podrzavaju, primoravajuci medije da se odreknu kvaliteta zarad pukog prezivljavanja.

Ako se na situaciju pogleda i iz perspektive pojedinacnih novinara i urednika, slika postaje jos slozenija. Prije svega, niske plate svakako su losa motivacija za urednike a posebno za novinare koji nemaju nikakve koristi da se angazuju preko neophodnog minimuma. Osim toga, visoke stope nezaposlenosti stavljaju dodatni pritisak na novinare ciji je glavni prioritet da sacuvaju svoj posao. Dakle, u takvoj situaciji bilo bi potpuno neracionalno za bilo kog novinara i urednika da se suprotstavi vladajucim principima rada u odredjenoj instituciji i da djeluje izvan uspostavljenih okvira. Kao posljedica toga, inicijative su sputane i prije nego su zacete a medijima nedostaju osnovni preduvjeti za dobar program – individualni angazman i iskustvo.

Kako razbiti krug: inicijativa je duznost urednika

Sve u svemu, mozemo reci da problem dominacije konferencija i izjava za stampu i nije pravi problem. To je samo jedan od mnogih izraza daleko dubljih, kljucnih strukturalnih problema i konflikata cija je pozadina u opstim socioekonomskim, politickim i kulturalnim uvjetima koji karakteriziraju danasnje bosansko-hercegovacko drustvo.

Kao prvo, ekonomska situacija sputava inicijativu u okviru medijskih organizacija kao i kod pojedinih novinara i urednika. Jednostavno ne postoji dovoljno sredstava nuznih za unapredjenje kvaliteta programa. Drugi vazan razlog za los rad medija moze se pronaci u jos uvijek nedovrsenim medijskim zakonima koji nisu rijesili neka kljucna pitanja kao sto su problem transparentnosti ili druga vazna pitanja koja se ticu odnosa i medjusobnih obaveza medija u javnom vlasnistvu s jedne strane i vladajucih politickih struktura s druge strane. Treci razlog je opsta politicka klima i prateca joj politicka kultura koja se zasniva na najrigidnijim autoritarnim principima i tako radikalno ometa procese politicke i javne komunikacije u BiH. Kada se uzmu zajedno, ovi strukturalni uvjeti znacajno umanjuju kapacitet medija da produciraju odgovorne, balansirane i interesantne programe. Ovo je narocito izrazeno u programima o dogadjajima iz zemlje, a koji se primarno bave osjetljivim politickim pitanjima. Situacija se dodatno komplikuje kada se u obzir uzmu niski profesionalni standardi novinara i urednika. Potpomognuta totalnim manjkom znanja o odnosima s javnoscu od strane politickih partija, slika koju na kraju dobijemo nuzno mora biti siva, ako ne i crna.

No ipak, ovim se ne skida odgovornost sa novinara a narocito ne sa urednika informativnih programa. Urednici su kljucna tacka procesa medijske komunikacije – oni su ‘gate keepers’ (‘cuvari prolaza’) i kao takvi imaju odgovornost da svoju funkciju vrse na najbolji moguci nacin. Drugim rijecima, i uprkos generalno teskim uvjetima na svim nivoima procesa medijske komunikacije, urednici su ti koji imaju moc da povuku granicnu liniju i tako odrede karakter programa. Oni vjerovatno nisu u stanju boriti se protiv kompleksnih pritisaka koji dolaze iz politickih, ekonomskih i kulturalnih sfera, ali barem mogu proizvesti interesantne programe. Iz nase pozicije, cini se da je to jedini nacin da se razbije zacarani krug ponavljanja, dosadnih programa, manjak profesionalizma i teskih strukturalnih uvjeta. Lanac se mora negdje prekinuti. Nadamo se.

¨      Slovenija

Zakon o rtv – promasene promjene?

Zakonsko regulisanje polozaja radio-difuzne djelatnosti je bitan uslov skladnog razvoja ovog medijskog sistema. U zemljama koje prolaze kroz tranziciju javljaju se dileme kako uspostaviti harmonican odnos izmedju javne i komercijalne radio-televizije, kako drzavne rtv pretvoriti u javne, na koji nacin izbjeci monopolski polozaj na medijskom trzistu, sta regulisati zakonom, a sta prepustiti samoregulaciji, kakav je karakter rtv pretplate… Vecina ovih zemalja nastoji primijeniti evropske standarde, neke se povode za svojim specificnim uslovima, a u nekim, poput Bosne i Hercegovine, postoje politicke blokade i neophodna intervencija medjunarodne zajednice.

Novosti o medijima ce u narednim brojevima dati priliku istaknutim strucnjacima za medijsko pravo iz zemalja koje prolaze ili su prosle tranziciju, da izloze iskustva iz svojih zemalja i iznesu svoja misljenja o pojedinim pitanjima.

U ovom broju pise mr. Lenart Setinc iz Instituta za medijsko pravo Ljubljana.

¨      Kontrola Interneta - da ili ne? (4)

 Novosti o medijima objavljuju tekstove sa razmisljanjima novinara, naucnih i drugih javnih radnika, kao i zaljubljenika u surfanje po Internetu, na temu - treba li Internetu posebna regulacija. Na ovu temu smo bili potaknuti zakljuckom sa Konferencije o Internetu, odrzane pocetkom decembra prosle godine u Parizu, gdje je jedan od najvaznijih zakljucaka da se ne smije dopustiti kontrola Interneta, jer bi to bila svojevrsna cenzura koja bi pogodovala, posebno, totalitarnim rezimima u svijetu. S druge strane, skup je pozvao na zabranu objavljivanja sadrzaja koji pozivaju na cinjenje takozvanih opsteprihvacenih krivicnih dijela, kao sto su svodnistvo, nasilje, kradje…Ovaj broj rezervisali smo za nesto duzi tekst profesora Jelenke Vockic – Avdagic koja problematitizira ovo pitanje u sirem kontekstu globalnih komunikacijskih tokova.

¨      Medijska pravna praksa u svijetu

Spor oko istinitosti slike logorasa iz Trnopolja

Slika koja je osvojila nagradu, a pokazuje iznurenog Bosnjaka iza bodljikave zice u zatvorenickom kampu, ponovo je privukla paznju siroke svjetske javnosti.

Ocekuje se da ce slucaj imati dalekosezne posljedice posto kredibilitet medijskog pokrica u ratnom periodu dolazi pod prismotru.

(Izvor vijesti:“2000 News 24”: http://news.24.com/English/World/Asia/ENG_257241_1041626_SEO.asp)

¨      Vijesti

Najcitaniji Dnevni avaz i beogradske Vecernje novosti

Istrazujuci koju stampu citaju gradjani BiH Slobodna Bosna je dosla do izuzetno zanimljivih, ali istovremeno i poraznih saznanja: prosjecni Bosanac nerado kupuje bilo kakve novine, a i kada to uradi, radije kupuje one proizvedene u Zagrebu i Beogradu nego one nastale u Sarajevu i Banjoj Luci.

Slusajte svojim usima!

Gledajte svojim ocima!

Mislite svojom glavom!

Pretplata na Novosti o medijma

Savjet Media plan Instituta

Prof.dr Muhamed Nuhic, Hamza Baksic (Sarajevo); Perica Vucinic (Banja Luka); mr Lenart Setinc (Ljubljana); Prof.dr Mario Plenković (Zagreb); mr Louis de la Ronciere (Paris); mr Aleksandar Todorovic (Montreux); Prof. dr Slavo Kukic (Mostar); Prof.dr. Miroljub Radojkovic (Beograd).