Novosti o medijima su petnaestodnevni servis koji govori o medijskoj situaciji u BiH, najvažnijim medijskim događajima, medijskoj legislativi, odnosu medija sa državom i međunarodnom zajednicom....

Pretplatom na "Novosti o medijma"  u broju 62. možete pročitati:

Broj 62, Serija I

U Sarajevu je promovisan Nacrt zakona o slobodi informisanja koji je izradila specijalna radna grupa sastavljena od domacih i stranih pravnika. Zakon, koji je 28. juna zvanicno usao u parlamentarnu proceduru, predstavlja, kako isticu u medjunarodnoj zajednici, temelj za otvorenije drustvo u Bosni i Hercegovini. Kako je predvidjeno Nacrtom, svaka osoba ima pravo pristupa informacijama koje su u posjedu vlade i drugih javnih organa. On takodje daje pravo pojedincima da dopune ili isprave svoje osobne informacije i daju svoj komentar na njih. Prakticno, organi drzave i sve javne institucije u BiH, izuzev taksativno pobrojanih izuzetaka, ne bi vise imale tajni. Po Nacrtu zakona dovoljno je napisati zahtjev, poslati ga nadleznom organu, i dobiti bilo kakvu informaciju iz domena njegovog rada. Finansijska, politicka i kadrovska transparentnost, kada bude usvojen ovaj zakon, bar formalno, postaju javna dobra. Zakon o slobodi informisanja predvidja i izuzetke od slobodnog davanja informacija. Rijec je o podacima cije bi objavljivanje ugrozilo bezbjednost drzave ili entiteta, nanijelo stete u kriminalistickim istragama i slicno. 
Zakon ce posebno biti koristan novinarima, koji najbolje znaju koliko je u BiH tesko, bez licnih poznanstava sa pojedincima iz vlasti, doci do relevantnih informacija. Osim arogantnih ministara i njihovih zamjenika, pristup informacijama su cesto kocile i njihove sekretarice, pa cak i portiri u drzavnoj sluzbi.
Prilikom predstavljanja nacrta, na novinarsko pitanje da li se zakon odnosi i na medjunarodnu zajednicu, koja u Bosni ima glomazan upravljacki aparat, Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch je odgovorio negativno. “Institucije medjunarodne zajednice u BiH ne potpadaju pod domace zakone, ali to ne znaci da zakon necemo postovati, pogotovo zato sto ga predlazemo” – rekao je Petritsch.

Mogucnost zloupotrebe izuzetaka

Osnovni cilj ovog zakona je, kako stoji u uvodnim odredbama, da se ustanovi da informacije pod kontrolom javnog tijela predstavljaju javno dobro, te kako svaka osoba ima pravo pristupa ovim informacijama i mogucnost davanja komentara ili ispravki na osobne informacije koje su pod kontrolom javnog tijela. U uvodnim odredbama prijedloga zakona definise se da je “informacija svaki materijal kojim se prenose cinjenice, misljenja, podaci ili bilo koji drugi sadrzaj”, a da su javna tijela: (a) izvrsno tijelo (vlade), (b) zakonodavno tijelo (parlamenti), (c) pravosudno tijelo (sudovi), (d) tijelo koje obavlja javnu funkciju, a imenovano je ili ustanovljeno sukladno zakonu, (e) bilo koje drugo upravno tijelo, (f) pravna osoba koja je u vlasnistvu ili koju kontrolira javno tijelo.
Specifikacija javnih tijela je vrlo siroko postavljana i prakticno obuhvata sve organe vlasti. Medjutim, liberalnost objavljivanja informacija koje se nalaze pod kontrolom tih tijela ogranicavaju izuzeci koji su svrstani u tri kategorije: (a) interesi odbrane i sigurnosti, kao i zastita javne sigurnosti; (b) sprecavanje kriminala i svako otkrivanje kriminala; (c) zastita procesa donosenja odluke od strane javnog tijela u davanju misljenja, savjeta ili preporuka zaposlene osobe u javnom tijelu, a ne obuhvata cinjenicne, statisticke ili tehnicke informacije. 
Obzirom da su izuzeci uopsteno postavljeni, to ostavlja mogucnost da se pod opravdanjem, naprimjer, “interesa odbrane i sigurnosti”, neke informacije gdje vlast ne zeli transparentnost, sakriju. Ili, kod stavke “c”, koja je vrlo nejasno formulisana i tice se u sustini zastite javnog organa, otvara se osjetljivo podrucje sta je misljenje, a sta cinjenica. Postavlja se pitanje ko je to ko procjenjuje da li je, kako i koliko ugrozena sigurnost i da li ce se unutrasnjim aktima javnih tijela precizirati ti slucajevi. Cak i u danasnje vrijeme politicari u BiH su skloni optuzivanju novinara, pojedinih politickih partija ili nevladinih organizacija, da svojim pisanjem ili djelovanjem ugrozavaju nacionalnu sigurnost ili interese drzave. Ovaj problem djelimicno bi trebalo da rijesi uvodjenje institucije Ombudsmena za informisanje, sto je predvidjeno po Nacrtu zakona. Ovaj ombudsmen, kako stoji u prijedlogu zakona, bi trebao “da ispituje djelatnosti javnih tijela u smislu ovog zakona, bilo po prijemu prituzbe ili po sluzbenoj duznosti”. Medjutim, nije regulisano kako ce Ombudsmen za informisanje djelovati ukoliko uoci nepravilnosti i izigravanje odredbi zakona. Takodje, u zavrsnim odredbama zakona  stoji da odgovornost za primjenu Zakona ima Ministarstvo pravde entiteta. Predvidja se da u roku tri mjeseca od dana njegovog stupanja na snagu to ministarstvo potpise zajednicki dogovor sa Vladom BiH i vladom drugog entiteta o primjeni odgovornosti za sprovodjenje zakona. 
Zahtjev za pristup informacijama podnosi se nadleznom javnom tijelu. U tekstu zakona predvidjeno je da ako javno tijelo ustanovi svoju nenadleznost za sadrzaj zahtjeva, u roku od 8 dana ono ce proslijediti zahtjev nadleznom tijelu i dopisom o tome izvijestiti podnositelja zahtjeva. Zahtjev mora: (a) biti u pisanoj formi na jednom od sluzbenih jezika u BiH; (b) sadrzati dovoljno podataka o prirodi i sadrzaju informacija; (c) ukljuciti ime podnositelja zahtjeva i podatke za kontaktiranje podnositelja zahtjeva. 
Posebno je znacajno da javno tijelo nece ispitivati niti zahtijevati razloge opravdanosti zahtjeva. Dakle, nije nuzno da, naprimjer, novinar u zahtjevu navede da informacija treba za pisanje tog i tog teksta, koji ce biti objavljen tada i tada i sl. 
Ako se odobri pristup informaciji, bilo djelimicnoj ili cijeloj, nadlezno tijelo je duzno dopisom podnositelja zahtjeva informisati o mogucnosti, mjestu i drugim modalitetima pristupa informacijama. Ukoliko se odbije pristup informaciji, nadlezno tijelo je duzno, takodje dopisom, navesti zakonski temelj i druge razloge zasto se ne moze dati informacija, ali i precizno navesti mogucnosti podnosenja zalbe nadleznom tijelu kao i navesti sve rokove vezane za tu zalbu. 
Svako javno tijelo je duzno nakon usvajanja zakona da imenuje funkcionera za informisanje koji obradjuje prispjele zahtjeve. Prakticno, kada zakon stupi na snagu, svaki organ vlasti ce imati ono sto se dosada zvalo ured za odnose sa javnoscu. 
Nadlezno javno tijelo ne naplacuje naknade ili takse za podnosenje zahtjeva ili za pisane obavijesti u smislu ovog Zakona. Cijene se odredjuju samo za usluge umnozavanja. Medjutim, prvih deset fotokopiranih strana standardnog formata ce biti besplatne.
 

Veci politicki, nego prakticni znacaj

Nacrt Zakona o informisanju nesumnjivo je znacajno demokratsko dostignuce u BiH. Nakon njegovog usvajanja bice sruseni neki balkanski stereotipi da je drzava svemocna struktura koja moze informacije tajiti od svojih gradjana. Zakon o slobodi informisanja upravo daje PRAVO DA SE ZNA. I u vrijeme komunistickog sistema, tokom rata, pa i sada, ovo pravo je sistematski guseno. Politicki znacaj zakona je nemjerljiv, pogotovo sto daje sansu gradjanima da dobiju informaciju direktno od javnog tijela. Medjutim, samim novinarima, bar u ovom obliku, zakon nece biti od prevelike pomoci. Cak im moze i otezati rad ukoliko bi javni funkcioneri i administracija striktno primijenili pravilo da novinar  za svaku informaciju mora dati pismeni zahtjev, a na njega moze cekati odgovor 15 dana. Naprimjer, informaciju iz policije o broju registrovanih narkomana u Sarajevu, novinari su nakon zahtjeva morali da cekaju tri dana, a moguce ju je dobiti nakon tri poteza kompjuterskog misa. Da li i takvu informaciju javno tijelo moze razvuci na 15 dana ? 
Direktor Nezavisne komisije za medije Krister Thelin je prije par mjeseci najavio da ce insistirati na sljedecim postulatima koji moraju biti inkorporirani u ovaj zakon kako bi se novinarima olaksao posao. To su: 1. Zahtjev za dobivanje informacije treba biti neformalan. Ovo je posebno znacajno jer mnoge drzavne strukture i policijski organi traze sluzbene dopise iz medija da daju bilo kakvu informaciju; 2. Brzo dostavljanje informacije. Naime, novinari u BiH cekaju i po nekoliko dana da dobiju informaciju, koja je cesto dostupna istog dana. Stoga je Thelin predlagao rjesenje kao u Svedskoj, da informacija treba biti dostavljena istog dana; 3. Informacije su u potpunosti besplatne, ukljucujuci i troskove kopiranja i slanja koje treba da napravi drzavni organ; 4. Mogucnost da se sudskim putem dobije informacija, ukoliko bude uskracena, kao i odgovornost pred sudom onih koji nisu htjeli dati informaciju. 
Iz Nacrta zakona koji je otisao u parlamentarnu proceduru, jasno je da su ovi prijedlozi znatno ublazeni. To je vjerovatno rezultat kompromisa i izlaska u susret tromom drzavnom aparatu. Mozda se time moze objasniti i cinjenica da je zakon tek godinu dana nakon njegovog iniciranja od strane Visokog predstavnika usao u parlamentarnu proceduru sa neizvjesnoscu kada ce uopste biti usvojen.

Da li ce novinarima Hrvatske radio-televizije biti zabranjeno da objavljuju komentare u informativnom programu? Na ovo pitanje odgovorice Hrvatski sabor koji treba da usvoji dugo ocekivani novi Zakon o Hrvatskoj radio-televiziji. U vladinom prijedlogu zakona stoji jedan clan u kome se zabranjuje objavljivanje komentara u informativnom programu televizije kako bi se izbjegao “sugerirajuci pristup gledaocima”. Koliko je poznato ovo je jedinstvena zakonska inicijativa u regionu. 

*Izvjestavanje u ratu i postivanje Zenevskih konvencija

Da se ponovo nadjem u ratu vjerovatno bih drugacije radio – ovakav zakljucak, ali uz razlicite argumentacije, mogao  se izvuci iz vecine razmisljanja koja su se cula na susretu ratnih reportera u Neumu 23. i 24. juna ove godine. Za neke od njih ratno izvjestavanje bilo je profesionalni izazov, za druge patriotska obaveza. Neki su se na “crti” nasli gotovo slucajno i tako postali ratni reporteri, druge je redakcija  poslala kao i na svaki drugi zadatak. Medju njima su i oni koji su ocekivali ratna priznanja, jer su mislili da su prije svega vojnici, pa tek zatim novinari. Bilo kako bilo, godinu, pet ili cak deset godina nakon svojih “ratnih krstenja” ovi novinari danas sa dosta opreza i bez  euforije govore o svojim ratnim izvjestajima. Hvalospjevna sjecanja na ratne dane provedene na hrvatskim bojisnicama jos 1992. godine, na ratistima Bosne sa obje strane linije razgranicenja ili sa Kosova sve vise ustupaju mjesto demistifikaciji rata i vlastite novinarske uloge.
Delegacija Medjunarodnog crvenog krsta (MKCK) u Bosni i Hercegovini odlucila je da u okviru projekta “Ljudi o ratu” okupi ratne reportere koji su izvjestavali u ratu u Bosni. U skladu sa mandatom ove medjunarodne organizacije tema je bila Zenevske konvencije – da li su za njih novinari znali, da li su pisali o njihovom postivanju i krsenju, kako su  bili zasticeni u svom profesionalnom radu. Iako je ovako postavljena tema dosta suzila sadrzinu moguce rasprave, susret u Neumu, u okviru Ljetnje skole Media plana, bio je po mnogo cemu znakovit. Prvo, na njemu su se prvi put od rata na jednom mjestu nasli reporteri koji su radili na razlicitim stranama sukoba. Drugo, pocela je da nastaje prijeko potrebna distanca iz koje je moguce procjenjivati stvarne profesionalne efekte i promasaje ratnog izvjestavanja. Na susretu, sto je normalno, nije bilo onih novinarskih perjanica koje su tokom rata bljuvale mrznju, ali je steta sto nisu dosli i neki vrsni reporteri, koji su izgleda sa rezervom primili mogucnost da o profesionalnim poslovima razgovaraju mimo svojih nacionalnih, entitetskih ili ideoloskih opredjeljenja. 
“Novosti o medijima” ponudile su novinaru sa OBN-a, Adisu Saranovicu, inace svrsenom studentu Skole novinarstva Media plana, da iznese vidjenje ratnog izvjestavanja na osnovu svojih iskustava iz rata i danasnjih razmisljanja njegovih kolega…

*Moralni, politicki i finansijski problemi “Slobodne Dalmacije”

Slucaj “Slobodne Dalmacije” iz Splita daleko prevazilazi karakteristike jedne lokalne medijske afere. U njemu je moguce prepoznati svu tragicnost medijske situacije u mnogim tranzicijskim zemljama: uplitanje drzave,  korupcija, zloupotreba medija u dnevno - politicke svrhe, ovisnost novinara od poslodavca, gubljenje profesionalnog identiteta. O “Slobodnoj Dalmaciji” pise Goran Vezic (novinska agencija STINA, Split).

*Vijesti 

Pocetkom jula u Sarajevu se pojavio casopis “Vizija”, koji u podnaslovu ima odrednicu “magazin za kulturu i kritiku vremena”. Na osnovu prvog broja stice se utisak da je rijec o regionalnom casopisu u kojem pisu provjerena spisateljska imena sa podrucja bivse Jugoslavije poput Tatjane Tagirov, Gordane Suse, Petra Lukovica…
Urednici magazina su iz BiH – Nenad Velickovic, Tanja Topic i Faruk Loncarevic.

U Sarajevu je 28. juna promovisan list “Valter”. List bi trebao da koncepcijski, a donekle i kadrovski, bude nasljednik istoimenog lista iz 1988. godine, koji su nakon godinu dana komunisticke vlasti zabranile. 
Glavni urednik lista je Enver Causevic dok je njegovog zamjenik Senad Mesetovic.

Direkcija za privatizaciju Republike Srpske saopstila je da je Radio televizija Republike Srpske stavljena na listu strateskih preduzeca i da ce za tu medijsku kucu biti izradjen poseban program privatizacije. 

Pretplata na Novosti o medijma
 

Savjet Media plan Instituta

Prof.dr Muhamed Nuhić, Hamza Bakšić (Sarajevo); Perica Vučinić (Banja Luka); mr Lenart Šetinc (Ljubljana); Prof.dr Mario Plenković (Zagreb); mr Louis de la Ronciere (Paris); mr Aleksandar Todorović (Montreux); Prof. dr Slavo Kukić (Mostar); Prof.dr. Miroljub Radojković (Beograd).
 

Novosti o medijima-na jednom mjestu o aktuelnim medijskim događanjima u Bosni i Hercegovini Izlazi svakog drugog ponedjeljka na engleskom i bosanskom/hrvatskom/srpskom jeziku.  Tekstovi domaćih autora objavljuju se na jeziku kojim se autor služi. Izdaje novinska agencija Safax Urednik: Zoran Udovičić Redakcija u Sarajevu: Patriotske Lige 30/III,Arhitektonski faklutet, Sarajevo;  Tel/fax:+387 71 213 078, 213 251,20 65 42,  E-mail:  safax-mp@bih.net.ba   PREŠTAMPAVANJE DOZVOLJENO UZ NAZNAKU AGENCIJE I AUTORA