Sumarna ocjena medija u BiH u pokrivanju tema koje direktno ili posredno utiču na raspoloženje prema manjinskim narodima je nepovoljna. Takva ocjena je neposredno posljedica neprofesionalizma u bh. medijima. Niski profesionalni standardi, aljkavost, površnost, improvizacija – dominantne su kategorije. Toliko nužna komplementarnost medija gotovo se izgubila. Malo je analitičkih tekstova iz oblasti ljudskih prava, a o manjinskim da i ne govorimo. Nedovoljno je poniranja u pozadinu vijesti, dok elektronski mediji ne koriste ni približno svoje prednosti, posebno televizija.
Piše: Dušan Babić
 
 

Posljednjih deset godina Hrvatska je redovito zauzimala mjesto na vrhu godišnjih negativistički intoniranih izvještaja State Departmenta o kršenju ljudskih prava, a najveći dio državnih medija to je područje pokrivao neprofesionalno i površno. Danas su tekstovi i prilozi o manjinama znatno su uravnoteženiji, govor mržnje gotovo da je iščeznuo, a problemi etničkih skupina, sustavnije i odgovornije se prate. Novinarsko nesnalaženje i dalje je vidljivo u ekscesnim situacijama s nacionalnim manjinama.
Piše: Gordana Vilović
 
 

Predstojnica vladinog Ureda za zaštitu nacionalnih manjina Mila Šimić podsjeća da je nova hrvatska vlast već nakon prvih šest mjeseci svog mandata donijela set zakona koji se odnose na manjine, no da će pravi test ostvarivanja Zakona o obrazovanju nacionalnih manjina moći biti tek početkom iduće školske godine. Problem manjina i dalje je njihova razjedinjenost, privatizacija i liderstvo, te osobni materijalni interesi, pri čemu je slučaj romskih udruga, s mottom "ili ja, ili nitko", najtipičniji, dok je talijanska manjina u Hrvatskoj najpozitivniji primjer dobro organizirane manjinske zajednice. Šimić naglašava da Hrvatska ima potpuno jasnu strategiju rješavanja manjinskih pitanja po europskim standardima, ali da je krajnji željeni cilj teško dokučiti i reći kako je taj društveni proces završen.
Razgovarao: Ivica Jurić
 
 

Zajednička inicijativa Evropske komisije i Vijeća Evrope ciljana je da poveća svjesnost javnosti o jezičkim raznolikostima te da promovira multijezičnost. Projekat je finansijski podržan sa 8 miliona Eura i sa još 4 miliona namijenjena za pripremni rad. Da bi dobio ta sredstva, projekat mora pokriti 11 zvaničnih jezika Evropske unije kao i Irski, Luksemburški, Norveški i Islandski jezik.
Piše: Eurolang
 
 

Kritika hrvatske manjine se odnosi prvenstveno na definiciju grupa koje treba štititi, jer austrijska vlada namjerava samo spomenuti Hrvate koji žive u regijama provincije Burgenland. Jedna četvrtina od ukupnog broja hrvatske manjine u Austriji živi u glavnom gradu Beču i oni nisu spomenuti u dokumentu vlade.
Piše: Eurolang
 

Poštovani čitaoci,
Pred vama je zadnje, dvanaesto, izdanje «Servisa za kulturu manjinskih prava i međuetničku toleranciju». U protekla tri mjeseca nastojali smo da vam približimo problematiku manjinskih prava u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koja je proteklih ratnih i postratnih godina bila tabu tema i koja se najčešće oslikavala kroz sustavna kršenja ljudskih, a posebice manjinskih prava, ili se u informativnom smislu svodila na zanemarivanje ili simplificiranje. Zajedničkim angažmanom STINA i SAFAX su informisali o položaju, pravima i značenju većinskih i manjinskih naroda u Hrvatskoj i BiH, o vrijednostima i značenju međuetničkog života i međuetničkoj toleranciji. Serijom intervjua sa kompetentnim ličnostima iz političkog i društvenog života, kao i tekstovima istaknutih autora koji prate ovu oblast, detektovali smo osnovne probleme manjinske problematike u dvije države, prezentirali razmišljanja i ideje za poboljšanje manjinskih prava, kao i predočili najvažnija riješenja iz zaštite manjinskih prava u evropskim državama. 
STINA i SAFAX u predstojećem periodu planiraju izdavanje brošure o manjinskim pravima u BiH i Hrvatskoj, a vrše se i aktivnosti na pokretanju biltena o manjiskim pravima koji bi svoje polje interesovanja proširio i na ostale zemlje jugoistočne Evrope. Stoga se nadamo da odjava ovog servisa predstavlja samo pauzu pred njegovo proširenje.
 
 

Opštepoznata je pogubna uloga medija na prostoru bivše Jugoslavije. O tome su već napisane knjige, tomovi studija, stručnih i naučnih (ali i kvazi naučnih pisanija), političkih i politikantskih pamfleta i sl. Irska tema je dugo bila ubjedljivo dominantna u svijetu, ali je početkom devedesetih taj primat preuzela Bosna. Međutim, geneza i fenomenologija, analiza i sinteza neslavne uloge medija u BiH još uvijek nije napisana. U tom kontekstu nezahvalno je baviti se izuzetno složenom i politički krajnje osjetljivom temom - mediji i nacionalne manjine u BiH. Tim prije što nije riječ o tzv. autohtonim nacionalnim manjinama, kako ih definišu najvažniji međunarodni instrumenti, već o specifičnom etničkom korpusu nastalom kao posljedica tragičnog sukoba i etničkog čišćenja.
Svoju destruktivnu putanju mediji u BiH su nastavili i nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, čiji su kreatori (opravdano), zaokupljeni prioritetom da se zaustavi rat, ulogu medija jednostavno zanemarili. To je kasnije dijelom ispravljeno ustanovljenjem Nezavisne komisije za medije (IMC), koja je izvorno projektovana da bude nadležna za medije u cjelini – štampane i elektronske (ovaj značajan momenat je javnosti praktično nepoznat), ali se u konačnoj verziji ostalo samo kod elektronskih medija. Pozitivna uloga IMC je nesporna, ali sporan je neregulisan status štampanih medija. Oslanjanje na samoregulaciju štampanih medija u složenom političkom ambijentu post-Dejtonske BiH ostaje krajnje upitno.
Momenat koji dodatno usložnjava medijsku sliku BiH jeste njeno neposredno okruženje. U dijelu BiH pod kontrolom bosanskih Hrvata, štampani mediji iz susjedne Hrvatske praktično fungiraju kao domaći, što se posebno odnosi na splitsku Slobodnu Dalmaciju u zapadnoj Hercegovini. Ovaj dnevni list je već godinama prožet duhom ksenofobije, netolerancije, isključivosti, te otvorenim propagiranjem retrogradnih ideologija i pokreta. Takva uredjivačka koncepcija direktno je okrenuta protiv novonastalih nacionalnih manjina u BiH. U ovom slučaju konkretno protiv Bošnjaka i Srba, u dijelu BiH pod hrvatskom kontrolom.

U dijelu Federacije BiH pod bošnjačkom kontrolom, u pretežno sarajevskim medijima, nema plasiranja otvorene netrpeljivosti prema novonastalim nacionalnim manjinama, ali ima suptilnih ili prikrivenih izljeva netolerancije. Čak možda više po dejstvu kako je materija plasirana, nego li po samom motivu. Prihvaćen je, naime, određen stereotip kao film koji se vrti. Ilustracije radi, u Oslobodjenju od 22. decembra ove godine istaknut je naslov preko cijele strane (najavljen i u tzv. lidu na naslovnoj strani): “Iživljavanje nad 500 hiljada stanovnika” (podv. aut.), a odnosi se na odluku preduzeća Gaspromet sa Pala da zavrne dotok plina u Sarajevo. Na stranu što je tih dana grijanja u gradu bilo normalno, ali reminiscencije i poruke su jasne, tj. sve nevolje dolaze sa Pala. Ne treba isticati kako takvo plasiranje vijesti podgrijava antisrpsko, odnosno antimanjinsko raspoloženje. Ili, u istom listu od narednog dana istaknut je naslov: “Brat Duška Tadića drži kafanu usred Kozarca” (takođe najavljeno na naslovnoj strani). Kozarac kod Prijedora jeste prije rata dominantno bio nastanjen bošnjačkim življem, ali Kozarac je danas u Republici Srpskoj. Brat Duška Tadića ne može biti odgovoran za njegova nedjela. Osim toga, bezbroj je primjera kako su braća i očevi bili na suprotnim stranama. Ili, šta tek reći o prazničnim brojevima novina. Sarajevski dnevni listovi na dan katoličkog Božića izlaze sa prigodnim sadržajem, ali u regularnoj dinamici izlaženja, dok su za bajramske praznike trobroj!
Ako je riječ o medijima u Republici Srpskoj, u zadnje vrijeme nije bilo uočljivih iskakanja, osim u slučaju NTV Banjaluka i Kanala S sa Pala. Prvi su došli pod udar IMC radi priloga iz Čečenije (scene masakriranja ruskog vojnika od strane čečenskih ekstremista, te najave u prilogu kako su se navodno obučavali u BiH), a drugi što su u predizbornom periodu na neprimjeren način plasirali prilog o stradanju Srba u tarčinskom silosu. Oba ova priloga su indirektno podgrijavala netrpeljivost prema Bošnjacima.

Osim deklarativne preambule, Dejtonski Ustav BiH pretežno govori o individualnim ljudskim pravima, dok entitetski ustavi regulišu kolektivna, odnosno nacionalna i etnička prava. Osim što nema konzistentne definicije nacionalnih manjina u međunarodnim instrumentima, problem se posebno komplikuje u bh. specifičnim prilikama. Ljetošnja odluka Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti sva tri naroda na cijelom prostoru BiH još nije materijalizovana. Čak i da jeste, ostaje otvoreno pitanje koliko bi se faktičko stanje novostvorenih nacionalnih manjina bitno izmjenilo. Problem je svakako širi – kako premostiti jaz između normativne projekcije i faktičkog stanja ljudskih prava. Naravno, slabašna normativna projekcija ostaje i u sferi medija. Sektor elektronskih medija je, po nekima, i preregulisan i prenormiran, ali ostaju štampani mediji. Oslonac tražiti isključivo na procesu samoregulacije štampanih medija je nerealano. Formalno ustanovljen Savjet za štampu na nivou BiH još uvijek nije operativan. A da li će biti u dogledno vrijeme, velika je nepoznanica. (Dušan Babić)
 
 

Ne tako davno, problemi narušavanja prava čovjeka i usko povezana zaštita i prava etničkih skupina i manjina bili su redovito predmetom analiza svjetskih organizacija, lokalnih nevladinih udruga i bivših opozicijskih čelnika u Hrvatskoj. Od 1991. do 1999. Hrvatska je redovito zauzimala neslavno mjesto na vrhu godišnjih negativistički intoniranih izvještaja State Departmenta o kršenju prava čovjeka. Posebno važna bila je činjenica kako su mediji prenosili i reagirali na te izvještaje. Uz časne iznimke tjednika Feral Tribunea i dnevnika Novoga lista, najveći dio državnih medija to je područje pokrivao neprofesionalno i površno. A to znači da su nerijetko i prije ispisivani kritizerski komentari o državama koje “mrze Hrvatsku”, pri tom često ne dajući priliku javnosti da sama donese sud o činjenicama položaja nacionalnih manjina i etničkih skupina u nas. Na tom prvom i osnovnom zadatku novinari nisu reagirali profesionalno. A kako li je tek većina državnih medija izvještavala o manjinama!? 
Pažljivi medijski kroničari i analitičari u Hrvatskoj, uspoređujući odnos medija prema nacionalnim manjinama zadnjih desetak godina sa sadašnjim trenutkom, i bez dubljih znanstvenih analiza sadržaja tekstova ili priloga u elektroničkim medijima, sa sigurnošću će ustvrditi da se stanje promijenilo. Teško da se može i uspoređivati s vremenima kad su nacionalna netrpeljivost i govor mržnje bili sastavni dio svih novinskih vrsta: od vijesti i izvještaja do komentara. Danas su tekstovi i prilozi o manjinama znatno uravnoteženiji, govor mržnje gotovo da je iščeznuo, a problemi etničkih skupina, sustavnije i odgovornije se prate.
U zadnjih nekoliko godina u Hrvatskoj je održano nekoliko obrazovnih radionica za novinare na kojima je raspravljano o načinima kako se piše o životu nacionalnih manjina i kako promijeniti negativne stereotipe i ispraviti tipične pogreške u izvještavanju o manjinama. Centar za obrazovanje novinara Istočne i Središnje Europe (ICEJ) sudjelovao je u organiziranju dva takva skupa: prvog, zajedno s Misijom OESS-a u Hrvatskoj, i drugog, u suradnji s Vijećem Europe. U prezentiranju sadašnjeg odnosa manjina i medija dr. Stjepan Malović, voditelj kolegija Tisak na studiju novinarstva Fakulteta političkih znanosti i autor ovih redova pripremili su temu o tome kako hrvatski mediji prate nacionalne manjine. Zaključci te analize nisu bili pozitivni. Sveukupni je dojam bio loš. Kao najčešće zloupotrebe medija prema nacionalnim manjinama navedene su: nacionalna netrpeljivost, govor mržnje, neistinito informiranje, manipuliranje činjenicama i povreda prava i dostojanstva čovjeka. U medijima je bio vidljiv nedostatak smisla za promicanje nacionalne tolerancije, što je svakako ostatak medijskog tretmana nacionalnih manjina iz vremena “ni rata ni mira” u Hrvatskoj. Prisjetimo se, u vrijeme najžešćih sukoba između Bošnjaka i Hrvata – jedan dio novinara nije se libio uporabe pogrdnih naziva za sve pripadnike tog naroda, primjerice. Danas, sedam godina poslije, i sami promicatelji takvih imena odriču svaku vezu s pojmovima naziva tipa “balije”, “fundamentalisti”, “mudžahedini”. Podrugljivim imenima nazivali su se i svi pripadnici drugih manjina, posebice Srbi. 
Polako se u medije vraća uravnoteženost i poštenije izvještavanje o etničkim grupama i nacionalnim manjinama, a odlazak hadezeovskog režima, početkom prošle godine, ubrzava taj proces. Uostalom, u svim dokumentima vezanim za europsku obitelj država, manjinska prava imaju posebno mjesto. Mediji o manjinama danas pišu daleko opreznije. Samo rijetki novinari i to niskonakladnih listova, poput Naroda, još uvijek koriste neprimjerene izraze o pripadnicima drugih manjina. Uglavnom, promijenjena je opća retorika i pojmovnik, premda još uvijek nije razvijena prava osjetljivost novinara kad pišu o nacionalnim manjinama i njihovim problemima. Primjera za to je u medijima je pregršt. Naslov “Hrvat usmrtio Srbina” (Večernji list, 13.11.1999.) je zanatski atraktivniji i emotivno jači od onoga “Hladnokrvno ubio susjeda, sjeo u bicikl i otišao (Glas Slavonije, 13.11.1999.). Ako je i riječ o ubojstvu zbog nacionalne netrpeljivosti, kako se sugerira u tekstu, ipak je ubijen samo čovjek, ma koliko to patetično zvučalo. Ili je naslov možda upozorenje svim ljudima (Hrvatima ili Srbima, svejedno) koji se kane vratiti u Tenju da se ne vraćaju?
Većina zajednica nacionalnih manjina u Hrvatskoj ima svoja glasila. Riječ je o mjesečnicima ili dvomjesečnicima, uz iznimku jedinog dnevnog lista talijanske manjine La Voce del Popolo. Ti listovi, često okupljaju uvažena novinarska ili publicistička imena, ali njihov utjecaj u javnosti je minoran i ne dopiru do većinskog stanovništva. Jedina manjinska televizija TV Dunav iz Vukovara, premda pompezno osnovana kao dio Hrvatske televizije, zbog financijskih teškoća, već dvije godine ne emitira ni minute programa. Nadomjestak za televiziju predstavlja nekoliko lokalnih srpskih radio postaja u Podunavlju. 
Mediji većinskog stanovništva objavljuju napise o manjinama u sklopu redovitih rubrika namijenjenih svim čitateljima. Prilozi o manjinama u redovitim informativno-političkim rubrikama obično imaju karakteristike protokolarnih i kadšto dosadnih izvještaja. Bilježe se proslave značajnijih vjerskih datuma, prigodničarski nastupi kulturno umjetničkih skupina ili se izvještava o postignućima u zaštiti manjinskih prava u Hrvatskoj. Temeljno obilježje takvih informacija jest korektnost. Nađe se i poneka zanimljivost, ali sve to skupa nema jačeg društvenog utjecaja. Najjači mediji - državni radio i televizija - imaju posebne emisije u kojima bilježe aktualnosti iz života manjina. U redovnoj emisiji Prizma Hrvatske televizije, mozaički se pokrivaju različita događanja iz rada i života manjina. I radijski i televizijski novinari koji uređuju emisije za manjine profesionalno procjenjuju vrijednosti događaja i paze o ravnopravnoj zastupljenosti nacionalnih manjina. Novinarski, emisije su dobro napravljene, pa ipak ostaje dojam da su u takvim specijaliziranim emisijama manjine getoizirane, s malim šansama da dopru do šireg kruga ljudi. Osim toga, vrijeme emitiranja tih emisija nije udarno! 
Sasvim je drugi slučaj s ekscesnim situacijama u vezi s nacionalnim manjinama. U takvim prilikama nerijetko vidimo novinarsko nesnalaženje u izvještavanju. Tada, ovisno o snazi događaja (ubojstva, razbojstva ili međunacionalni izgredi među povratnicima) manjine dolaze u prve minute dnevnika ili na naslovnice novina. Svjedoci smo različitog tretmana izgrednika ili kriminalaca. Ilustracije radi, u slučaju krađe, često se uz inicijale kradljivca dodaje i oznaka pripadnosti romskoj etničkoj skupini, što nije slučaj s izgrednicima drugih narodnosti. Sugerira li se time da su svi Romi mogući kršitelji zakona? Kakva je veza između nečije narodnosti i vjerske pripadnosti (ne državljanstva!) i određenog kriminalnog akta? 
Hrvatska je demokratska država i kažu - dio je svijeta. Usvojila je velik broj međunarodnih ugovora vezanih za zaštitu prava čovjeka i prava manjina. Hrvatsko novinarsko društvo je 1993. godine usvojilo Kodeks časti u kojem se jasno odredilo prema nacionalnoj netrpeljivosti, govoru mržnje i zauzelo se za “slobodu izražavanja kao temeljno pravo svakog ljudskog bića, bez obzira na spol, rasu, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest i političko opredjeljenje”. Unatoč tim odredbama Kodeksa časti HND-a, hrvatske novine su bez osobitih posljedica tiskale, blago rečeno, neprimjerene optužnice na račun pripadnika čitavih naroda. Malo tko je kažnjen zbog toga. Upravo suprotno, neki su novinari bili unaprijeđeni. Ali, vremena se mijenjaju. Krajem prošle godine najveća privatna izdavačka kuća u Hrvatskoj Europapress Holding usvojila je Temeljna pravila i načela novinarske etike. Svakako, sjajan dokument koji može poslužiti kao podsjetnik i drugim novinskim kućama kako unaprijediti izvještavanje u različitim situacijama, ali prije svega, valjda će ta Pravila služiti novinarima EPH! Možda bi se izbjegle grube greške u izvještavanju o govoru mržnje Marinka Liovića, predsjednika HVIDR-e koji je nižući rasističke gluposti izjavio i ovo: “U moj podrum zabranjen je ulaz psima, mačkama, ženama, Srbima i Židovima”. Primjerice, da su novinari EPH-a imali nekoliko godina ranije Pravilnik o novinarskoj etici svakako bi prenijeli Liovićevu izjavu, ali bi imali i obvezu objaviti “stav redakcije da je govor mržnje nedopustiv”. Jasno, ne treba biti naivan i vjerovati da će uravnoteženo izvještavanje o manjinama biti riješeno samo dobrim pravilnicima i kodeksima. Proteklih deset godina pokazalo je kako društvene okolnosti mogu pogodovati razvitku užasnih nepravdi prema ljudima koji – ni krivi ni dužni – nisu pripadnici većinskog naroda u nekoj državi. Mediji nisu proizveli ratni užas u Hrvatskoj, ali su odigrali važnu ulogu u stvaranju negativne slike o pripadnicima određenih nacionalnih manjina. Upravo je tu spoznaju potrebno imati na umu kada se buduće mlade novinare poučava o standardima novinarstva. (Gordana Vilović, The Freedom Forum News Library, Fakultet političkih znanosti)
 
 

P: U razgovorima sa predstavnicima nacionalnih manjina često se mogu čuti pozitivne ocijene o nivou i kvaliteti zakonske regulative značajne za manjine, ali i primjedbe da ostvarenje tih zakona u praksi nailazi na značajne probleme. Kakva su vaša saznanja i ocjene o tome? Kako Vaš Ured ocjenjuje primjenu tzv. manjnskih zakona koji je Sabor usvojio pred ovo ljeto (ustavni zakon, jezik, obrazovanje)?
O: Svjesni smo da postoji raskorak u ostvarivanju prava utvrđenih zakonom i njihovom realiazcijom u praksi. Nemoguće je u kratkom roku uskladiti jedan cijeli sustav, jer treba pripremiti i osposobiti brojne institucije u državi. Ured za nacionalne manjine prema članku 19. Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u RH ima zadaću da koordinira ostvarivanje etničkih prava iz područja kulture, obrazovanja, pristupa medijima, razmjernog udjela predstavnika nacionalnih manjina u javnim službama i drugim institucijama. Ured je nedavno održao skup na kojem je želio odgovorne u svim ovim sferama upoznati sa njihovim obvezama u odnosu na zakone koje je donio Hrvatski sabor, ali i uopće u odnosu na stečena prava nacionalnih manjina. Ocijenili smo da je sada pravo vrijeme da razmotrimo i ocijenimo ostvarivanje etničkih prava, te da utvrdimo prioritete u narednoj godini s obzirom na financijske mogućnosti u pojedinim institucijama. To je zapravo bila prilika da se potakne provedba modela ostvarivanja etničkih prava koje je Vlada počela primjenjivati od ove godine, kao što je model zaštite i razvoja manjinskih prava kroz redovne institucije sustava.

P: Možete li nivo primjene pomenutih zakona ocijeniti konkretnije. Kako to npr. funkcionira kada je u pitanju Zakon o obrazovanju?
O: Ključni je problem da mi u ovom momentu još nemamo u potpunosti osposobljene institucije. Kada npr. počnete razglabati problem obrazovanja, onda možete vidjeti da postoji veliki interes za to, ali i niz problema u realizaciji. Uostalom, mnoge stvari u obrazovanju ne funkcioniraju ni kada se radi o većinskom narodu. No, u svakom slučaju, manjine su u specifičnom položaju što znači da se, kada se radi o pitanjima obrazovanja, najprije moraju utvrditi želje i potrebe za obrazovanjem na vlastitom jeziku i pismu. Kada se to utvrdi, onda se ide na izradu obrazovne mreže, na izradu obrazovnih programa i udžbenika, stvaranje i osposobljavanje obrazovnog kadra, i tek onda može započeti i realizacija tog obrazovnog procesa. Naglašavam, radi se o procesu koji nije moguće ostvariti, bar ne kvalitetno, preko noći. Mi jesmo donijeli zakon, ali njegova primjena traži vrijeme. Mislim da će pravi test ozbiljnosti primjene tog zakona biti početkom slijedeće školske godine, jer se do tada mogu zadovoljiti pretpostavke za ostvarivanje Zakona o obrazovanju nacionalnih manjina i onda možemo prosuđivati koliko se na tome ozbiljno i kvalitetno radi.

P: Prema vašim procjenama, koliki je stvarni interes manjina za obrazovanje na vlastitom jeziku i pismu?
O: Mislim da taj interes raste. Ako donesete kvalitetan zakon koji to omogućava, onda su i realne aspiracije veće i mislim da će taj interes stalno rasti. To naravno obavezuje. S druge strane, ako želite to i ostvariti, onda su potrebna i značajna financijska stredstva. Udžbenik za jednu nacionalnu manjinu u nakladi od par stotina primjeraka skuplji je nego li udžbenik koji se radi u tisućama primjeraka. Tu razliku u cijeni plaća država. Državne institucije su već počele planirati ta sredstva i to je pokazatelj da se u realizaciji ovog zakona namjerava krenuti najozbiljnije, unatoč svim financijskim teškoćama sa kojima se sama država suočava. S druge strane, predstavnici manjina pak imaju veliko razumjevanje za sve probleme, ali i kritički odnos prema načinu njihova rješavanja. Primjerice, ranije su nacionalne manjine imale svoje prosvjetne savjetnike, pa je to ukinuto i one to traže natrag. To je realno, ostvarivo i imaju obećanja iz Ministarstva prosvijete da će to biti vraćeno. Mislim da inzistiraju na nekim principjelnim, ali i ostarivim pitanjima.

P: Koliko sama Vlada ima "sluha" i političke volje da se unapređuje i razvija položaj nacionalnih manjina?
O: Sama činjenica da je nova vlast donijela pomenute zakone i da se priprema novi Ustavni zakon koji regulira i problematiku manjina, već sama po sebi pokazuje da postoji volja, želja, "sluh", za unapređenje položaja manjina u RH. Godinama je oko te zakonske regulative bilo niz problema koji su manje više poznati, no nova je vlast već nakon prvih šest mjeseci svog mandata doniela set zakona koji se odnose na manjine.

P: Predstavnici manjina ističu značaj Vladina ureda za nacionalne manjine, ali istovremeno napominju da bi on trebao biti bolje organiziran, "prohodniji" za njihove prijedloge. Kako Vi ocjenjujete rad Ureda? Što bi istakli kao njegove uspjehe, a što su po Vašem mišljenju, njegovo nedostaci? Može li njegov rad postati efikasniji?
O: Vladin je ured iznimno važan. On je forimiran krajem 1991. godine kada je donešen Ustavni zakon koji tretira problematiku nacionalnih manjina, jer je tim zakonom i regulirano da za njegovu provedbu Vlada osniva Ured. Osobno radim u tom uredu od samog početka i mislim da mogu procijeniti sve njegove faze i razvoj. Počeli smo od nasljeđenog stanja bivše Jugoslavije, kada je u Hrvatskoj status manjine imalo samo osam manjiskih etniteta, a sada ih imamo šesnaest. Među njima su npr, i Nijemci koji su odmah po osamostaljenju Hrvatske dobili status manjine, ali i nacionalne zajednice koje su status manjine u Hrvatskoj dobile raspadom bivše zajedničke države.
Na početku svog djelovanja Ured se najviše bavio upravo manjinama koje su nastale raspadom bivše države i to zaštitom njihovih ljudskih prava, jer su nam se obraćali zato što im se prijetilo, jer su ostajali bez posla, jer nisu imali domovnice itd. No ubrzo smo shvatili da Ured ne može rješavati te probleme, da za to postoje institucije sustava i da je to njihov posao, a posao Ureda mora biti zaštita i razvoj manjinskih prava i na tome smo počeli sustavno raditi uz pomoć Vijeća Evrope. To nam je pomoglo da osmislimo sustav zaštite manjinskih prava, prema evropskim standardima čiji bi se motto mogao izraziti kroz princip da se najveći dio etničkih prava ostvaruje kroz redovite institucije sustava, a ne kroz neki Vladin Ured.
Zadaća Ureda je koordinacija i poticanje, ali on ne može zamijeniti institucije sustava ni na jednom području ostvarivanja manjinskih etničkih prava. Imali samo pritiske iz različitih manjinskih udruga da Ured preuzme mnogo više ovlasti, ali to bi značilo stvaranje jednog zasebnog sustava za manjine, odnosno separaciju manjina pa čak i oblik getoizacije. Naravno da postoji jedan dio manjinskih prava koje nije moguće riješiti kroz sustav, već to mora biti riješeno posebnom zaštitom njihovog nacionalnog i kulturnog identiteta što jeste posao Ureda. No, rekla bih da je jedan od najvažnijih zadataka Ureda educirati i pripremiti, sa jedne strane, upravo organizacije i udruge nacionalnih manjina kako da postave i artikuliraju svoje potrebe i zahtjeve, a sa druge strane pripremiti institucije sustava za njihove zadaće i obaveze kada su u pitanju manjine, te da senzbilizira javnost za te probleme.

P: Koje su Vaše primjedbe na rad udruga nacionalnih manjina, način njihove komunikacije sa vlašću, realnost njihovih zahtjeva itd? Kako ocjenjujete vašu međusobnu komunikaciju?
O: Kada govorimo o udrugama nacionalnih manjina, mislim da problema ima puno, ali želim otvoreno upozoriti na praksu privatizacije i liderstva u nekim udrugana što zaista otežava, pa ponekad i onemogućava njihov rad i komunikaciju s institucijama sustava uključujući i naš Ured. Iza brige za manjine često se, na žalost kriju i osobni materijalni interesi. Stvarajući manjinske udruge, neki misle da će dobiti novac. Više udruga, a neke nacionalne manjine ih imaju zaista i previše, ne znači i više novca. No, imamo primjere vrlo dobro organiziranih manjinskih zajednica, poput talijanske koja je stvorila zaista reprezentativne institucije od svoje izdavčke kuće do Centra za povijesna istraživanja. Takva dobra unutarnja organizacija omogućuje i njihovu vrlo kvalitenu komunikaciju s vlašću.

P: Radi se na novom prijedlogu Ustavnog zakona o ljudskim pravima i pravima manjina. Koliko je Vaš Ured u to uključen? Na koji način iz vidokruga vaše nadležnosti možete pomoći da to zakonsko rješenje bude što kvalitetnije?
O: Ured je uključen u radnu skupinu za izradu tog zakona. Najveći naš doprinos u tom procesu jeste da smo ukazali na sva ona pozitivna rješenja manjinskih pitanja koja postoje u demokratskom svijetu, što može biti značajna pomoć u donošenju kvalitetnog zakona. Naravno, sve se neće moći uvažiti, ali mislim da smo uspjeli nametnuti visoke standarde i da će to na kraju rezultirati novim i dobrim rješenjima u stvaranju pretpostavki, infrastrukture zaštite manjinskih, kao i poboljšanju opće društvene klime u njihovu ostvarivanju.

P: Nedavno je u izvješću Human Rights Watch-a o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj posebno apostrofiran nezadovoljavajući položaj romske nacionalne zajednice i problemi s kojima se oni suočavaju. Što se poduzima da se njihovi problemi rješavaju ili ublaže? Neki čak predlažu da bi pri Vladinom uredu za nacionalne manjine trebao postojati poseban odjel za Rome. Kako Vi gledate na to?
O: Duboko smo svjesni tog problema i ako je igdje, onda je među Romima, izražen problem njihove razjedinjenosti. Danas je u Hrvatskoj registrirano 17 romskih udruga, od kojih je 14 u Zagrebu. To dovoljno govori o tome koliko oni sami žele doprinjeti rješavanju njihovih problema. Ali, iza tih 14 udruga u Zagrebu krije se otprilike deviza "ili ja, ili nitko". Zato se vrlo teško s romskim udrugama usaglasiti oko rješavanja ijednog problema, a o Romima se ne može govoriti bez Roma. Kroz dosadašnju praksu od 1992. godine, shvatili smo da davati novac romskim udrugama znači dugoročno ništa ne raditi za Rome, pa smo 1998. godine napravili poseban program za uključivanje romske djece u odgojno-obrazovni sustav i rješavanje problema njihove socijalizacije. Vidjeli smo da smo te godine nešto konkretno učinili, jer smo educirali tridesetak Roma mentora koji su komunicirali između romskih udruga i državnih institucija. To nas je navelo na financiranje još jednog sustavnijeg programa u posljednje dvije godine koji uključuje i rješavanje infrastrukturnih problema u romskim naseljima.
Odjel za Rome pri našem Uredu ne bi ništa riješio, jer probleme Roma treba rješavati cijela zajednica preko svojih institucija, prvenstveno socijalnu zaštitu, zapošljavanje, skrb o bolesnima i druge oblasti iz djelokruga Ministarstva rada i socijalne skrbi. Preko Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša treba riješiti urbanizaciju naselja, probleme komunalnih službi, društvenog života itd. Preko Ministarstva zdravstvene zaštite osigurati cijepljenje, liječničke preglede, dezinfekcije, a preko Ministarstva prosvjete vrtiće, prehranu za djecu, stipendiranje učenika, smještaj u domove itd. 
Te probleme, dakle, trebaju riješiti institucije države koje postoje radi svih njenih državljana, pa i Roma. Sve drugo bi bilo stvaranje posebnog sustava za Rome, što bi predstavljalo diskriminaciju i getoizaciju Roma. Zato smo prišli izradi nacionalnog programa u kojem sudjeluju Romi i državne institucije koje će svaka sa svog aspekta obraditi područje iz svoje djelatnosti.

P: Predsjednik Hrvatskog sabora Zlatko Tomčić nedavno je kazao kako Hrvatska nema jasnu strategiju polike prema hrvatskim nacionalnim manjinama u drugim europskim državama, te da bi tu strategiju trebalo što prije osmisliti. No, ima li Hrvatska u ovom momentu i jasnu strategiju prema nacionalnim manjinama u Hrvatskoj i kako je unaprijediti?
O: Apsolutno ima i ja to sa zadovoljstvom ističem. Hrvatska ima potpuno jasnu strategiju i hrvatska Vlada dnevno potiče na praksu unaprjeđivanja zaštite prava manjina. A uvijek se može više i bolje, tim prije što je kod nas demokracija u evoluciji. Inače, teško se ikada može dokučiti taj krajnji željeni cilj i reći da je taj društveni proces završen. (Ivica Jurić)
 
 

Jedan od ciljeva Evropske godine jezika je da uvjeri sve zemlje da ratifikuju ključno međunarodno zakonodavstvo o manjinskim jezicima. Alida Matković, koordinator Vijeća Evrope za projekat Evropska godina jezika (EYL) kaže da je cilj događaja planiranih za sljedeću godinu da informišu ljude o značaju manjinskih i doseljeničkih jezika, kao i jezika susjednih zemalja.
«Nadamo se da će EYL uvjeriti sve zemlje da ratifikuju Evropsku povelju za regionalne ili manjinske jezike» - rekla je Matkovićeva, upućujući se na legalne instrumente Vijeća Evrope koji datiraju još iz 1992. godine.
Upitana o problemu Francuske koja kaže da neće ratifikovati Povelju zbog svog Ustava, Matkovićeva je izjavila da tu nema direktnog pritiska.
«Mi nismo političari i ne želimo da u bilo koga uperimo prstom» - rekla je za Eurolang.
Zajednička inicijativa Evropske komisije i Vijeća Evrope oko EYL-a ciljana je da poveća svjesnost javnosti o jezičkim raznolikostima te da promovira multijezičnost. Projekat je finansijski podržan sa 8 miliona Eura i sa još 4 miliona namijenjena za pripremni rad.
Da bi dobio ta sredstva, projekat mora pokriti 11 zvaničnih jezika Evropske unije kao i Irski, Luksemburški, Norveški i Islandski jezik.
Projekat može takođe biti organizovan i na drugim jezicima uključujući manjinske jezike, kako je odlučeno na nacionalnm koordinacionim komitetima svake zemlje. Taj centralizovani sistem, međutim, dobio je kritike iz nekih krugova.
«Žalosno je da postoji samo jedan nacionalni koordinator u svakoj zemlji, jer veliki je broj regionalnih jezika u izvjesnim zemljama, kao što je Francuska na primjer”, rekla je Anna Vari Chapalain, predsjednik francuskog komiteta Evropskog Biroa za manje korištene jezike (EBLUL).
Međutim Vijeće Evrope naglašava da manjinski jezici neće biti ignorisani za vrijeme događanja Evropske godine jezika.
«Mnogo događaja će biti organizovano na nacionalnim i lokalnim nivoima zahvaljujući radu Evropskog biroa za manje korištene jezike» rekla je Joanna Panthier, službenik Vijeća Evrope odgovorna za ovaj projekat.
Eurolangovo istraživanje nacionalnih koordinacionih tijela otkrilo je da će zaista biti širok spektar događaja, iako informacije nisu još dostupne u svim slučajevima, jer, na primjer, nikakav odgovor nije dobijen od finskih i holandskih koordinacionih tijela.
I na manje od sedmicu dana pred zvanični početaka EYL-a, centralizovana web strana za informacije o događajima i ciljevima još ovijek je u izgradnji. Mark English, osoba odgovorna za koordinaciju EYL-a ispred Evropske komisije brani ovo kašnjenje riječima «Treba vremena i jako je komplikovano praviti interaktivnu web stranicu, naročito kada se to radi na 11 jezika». (Johan Haggman i John Walsh – EuroLang)
 
 
 

Predstavnici hrvatske manjine u Austriji kritikovali su način na koji vlada planira da ratifikuje Evropsku povelju za regionalne i manjinske jezike. Povelja, kada bude ratifikovana, definisaće zaštićene manjinske zajednice te dati konture njihove zaštite u 35 regija Austrije. Kritika hrvatske manjine se odnosi prvenstveno na definiciju grupa koje treba štititi, jer austrijska vlada namjerava samo spomenuti Hrvate koji žive u regijama provincije Burgenland. 
Jedna četvrtina od ukupnog broja hrvatske manjine u Austriji živi u glavnom gradu Beču i oni nisu spomenuti u dokumentu vlade. 
“Vlada ne može ograničiti aktivnosti za hrvatski jezik u određenim regijama. To bi bilo protiv smisla povelje” – kaže Stefan Paure, predsjedavajući Hrvatskog centra u Beču. Pauer je rekao da on pretpostavlja da vladin prijedlog nije konačan i naglašava da gledišta manjinskih vijeća (formalnog mjesta sastajanja vladinih i manjinskih predstavnika) još nisu uzeta u razmatranje. 
“Stavove Vijeće manjina treba uvažiti” – kaže Christa Ashleitner, direktor vladinog ureda za manjine. 
Međutim, još uvijek nije moguće dobiti podrobniji komentar iz vlade oko uvažavanja stavova Vijeća, koje je mnogo kompetetnije za probleme nacionalnih manjina nego sama administracija vlade. (Eurolang)